Matrix – svijet ljudi i klonova

Jeste li se ikada zapitali, žive li među nama klonovi?

Niste? 

Šteta, to je vrlo interesantno pitanje. Toliko interesantno da svakoga dana osvane neka nova serija ili film te tematike, a pridružuju im se, naravno i najbrža programirajuća sredstva -  reklame. Čini se, naravno, ako možete zastati i na tren razmisliti o viđenom, kako to nije slučajno i kako je sve oko te teme što danas izlazi kao informacija, dio jednog dezinformativnog Plana, koji isključuje potrebu da se zaista progovori o nečemu što je za mnoge ipak, samo čista znanstvena fantastika. U tom smislu, na prvi pogled, svaka reklama, svaki film, svako djelo ili nedjelo, služilo bi i služi samo jednom: stalno rastućoj i varirajućoj laži. Naravno, u skladu s onom koju je davno zapisao Maksim Gorki:

«Laži su tako plodne, da je dovoljna samo jedna, a već ih je na tisuće.»

Bili mi svijesni svega ovoga ili ne, koliko je nešto dezinformacija – bilo bi dobro pogledati kako to Matrix u kojem živimo funkcionira, te kako sva djela koja u njemu nastaju, recimo autorski – poput knjiga, filmova ili serija, jesu prvenstveno više ili manje informacija i dezinformacija. Spomenula sam riječ dezinformacija ali i riječ informacija i ujedinila ih u značenju.  Učinila sam to zbog toga što su, iako se čine različitima u značenju u svrsi koju obavljaju jednake.

Obje služe tome da ne uočite ono što se zaista odvija.

Informacije su tako, ništa više no kreacije upravljanih podataka. I takve u kombinaciji s našim mozgom koji je sasvim pogrešno proglašen Umom, sakrivajući da je riječ samo o alatu, one služe svoga gospodara. A to nismo mi. Iako mislimo da jesmo.

Ovo je vidljivo u svim sferama, ako pogledate oko sebe, uočit ćete kako mozak vlada ovim svijetom. Još je interesantnije i problematičnije, ako ovaj svijet držite poludjelim, ustanoviti da je to stoga što je u ljudskim odlukama prevladavajući mozak, a ne srce. To je zaista još pogubnije, jer kako drugačije definirati tu informaciju da je nužno uskladiti mozak i srce, ili dati prvenstvo srcu, ne uočavajući doista da upravo mozgovanjem zaključimo, da jedan mišić treba rukovoditi alatom.

Ne znam uviđate li pogubnost te teze?

Da ste mišić koji navodno ljubi ili mozak koji je mudar?

I da je mišić taj koji u partnerstvu s alatom, treba iznjedriti svjesnost?

Slično se događa i s kompletnom našom biologijom, gdje se za recimo genetičke informacije, školski zna da su nečime kontrolirane i pokrenute. I nitko se ne pita tko je vlasnik softvera, niti tko ga je kreirao.

Naravno, zašto bi se itko to i pitao, kada je ljudima sve to mozgovno i intelektualno navodno sasvim jasno. Da imamo mozak i srce. I emocije. I da evoluiramo. I da smo bili nešto pa smo mutacijom ili evolucijom postali eto ovo. I da je ta mutacija sasvim slučajna.

Neće vam reći da je Charles Darwin taj «otac» priče kako smo nastali od životinje, bio dio obitelji koja je ipak znala nešto više, obzirom da mu je djed bio vrlo interesantan izumitelj, niti će vam reći da su članovi obitelji Darwin bili povezani s članovima obitelji Huxley, ništa od toga vam neće reći, osim možda upravo kroz autorsko djelo. Ostaviti nam, ne informaciju, nego trag.

Trag koji čeka da netko počne prkositi. I da ugleda kako sve informacije i deiznformacije sadrže samo njega.

Niti će vam reći da duhovnost, na uštrb duševnosti opravdava evoluciju ili mutaciju na način da smo nigdje pa tek trebamo biti negdje. I onda vam ponude dolje i gore, lijevo i desno, niže i višlje, ma nigdje kraja. I netko bi rekao prostorno i vremenski je to neobuhvatljivo, beskonačno i to je laž koja sakriva da je takvo poimanje vrlo jasno granično definirano. I tu je riječ o toj dualnosti Matrixa, koji uglavnom voli samo i isključivo sam sebe i to do orgazmičkih učinaka po sve nas u njemu.

I taj dio vole odgledati i oni koji istražuju razne načine psihodeličnih putovanja da bi otkrili što je i kako je, ne shvaćajući uopće da im taj put omogućuje droga, mozak i srce. I podivljale orgazmičke emocije.

Ali ljudi vole laž. One ne bole. I vole informacije, one ih tješe, ne uočavajući ih uopće, najčešće i kao dezinformacije.

Radi svega navedenog, informacije koje bi trebale biti suprotnost dezinformacijama, što i jesu, to zapravo nisu. Točnije one su samo to: suprotnost – ali nikako ne nešto što je izvan Matrixa. I nikako ne stvarno događanje.

One su samo dio Igre Matrixa u kojem je sve «za» i «protiv», kao što su i svi «anti» programi  - isti kao i ono nasuprot njih. I služe samo načinu kontrole kroz vrijeme i prostor.

I to ima svrhu, onu da određene sržne podatke ili tragove koji ipak na razne načine izađu sakriveni u informaciji i dezinformaciji, manipulacijom ili raznim oblicima sofvera i hardvera, drže podalje od vas, kombinirajući vanjske i unutrašnje kontrolirano zbivanje. I taj netko onda manipulira nama, a sve moguće budućnosti i prošlosti su tako samo Plan A, Plan B i nadalje možete ispisati sva slova abecede.

Kada kažem da «nepoznat netko» manipulira, mislim da čini to isključivo kako bi spriječio događanja koja mu ne idu u korist, a koja su kao mogućnost ili Prilika stalno tu, na dohvatu.

Prilika je svaki onaj trenutak u kojem u onom Sada sadašnjosti znate da je sadašnjost samo Igra i da je cijela njezina koncepcija lažna. No, da ne bi mogla biti živa na način na koji je živa i odvijajuća, da nema ipak – tog nečega sržnog.

I upravo radi toga, što je sve živo zaista i za razliku od moći kreacije ima snagu stvaranja, postoji jedna stalno prisutna Prilika koja je uvijek samo jedno u događanju: apokalipsa.

I vjerojatno baš zbog toga što je riječ o apokaliptičnom gibanju, koje prvenstveno otkriva što je «za», a što «protiv», te što je evolucija, a što mutacija, te da nema gore i dolje i nisko i visoko, ljudi o ovome najčešće ne znaju i ne žele znati ništa.

Ta, tko bi htio imati posla s apokalipsom?

Tko bi bio toliko lud da ona četiri jahača apokalipse pronađe u nama samima? U našoj Duši, Duhu, Umu i Ličnosti koja zna da je sve to?

Tko bi bilo lud da njih pronađe u 4 slova nukleotida DNK?

Tko bi bilo lud dozvoliti da oni jašu?

Odgovor je vrlo jednostavan, svatko tko je uočio da lijevo i desno, ali i središnje zlatno, ne znače ništa. Osim da su početak traganja. Da putem lijevog, desnog i na koncu srednjeg samo uočavate gdje ste.

I taj ludošću napojen čovjek, dozvolit će jahanje ta četiri jahača apokalipse, jer sluti i trublje čuje, i zna da nisu njegove. Niti jedna koja trubi navodnim značenjima čakralnih bitnosti.

I ne radi s njima ništa, ne vrti ih, ne sluša, ali zna da su tu. I ne ponudi ih biću kao ulaz i otvorena vrata, koje kundalinski preuzme upravljanje nad čovjekom nadograđujući softver imena «prosvjetljenje».

Dozvolit će to i svatko tko ne inaugurira vođu kojeg traži u sebi, samo zato jer ovaj svijetli.

Svatko tko je iz rase čovjeka.

Svatko tko neće biti u mržnji, ali ni u ljubavi.

Jer je sišao s klackalice.

Sve što ću nadalje napisati, izazvat će kod mnogih od vas potrebu za obranom, doživljavajući moje riječi kritikom, ili pukom potrebom da vas u nešto uvjerim. Ponovit ću stoga, iako to uvijek naglasim u svemu što pišem – ja ne nudim ništa.

Ne nudim istinu niti riješenja. Podaci kojima ću opisivati mogući život i postojanje klonova, dobiveni su u promijenjenim stanjima svijesti. Nisu produkt droge koja prvenstveno djeluje na mozak. Hipnoza kojom se stiglo do mjesta da se prošećemo promijenjenim stanjem svijesti nije rađena sugestijom, izuzev početne indukcije da se do mjesta za rad, bar početnog nivoa toga - dođe.

Svima je postavljeno osnovno pitanje: da li negdje postoje tvoje kopije ili klonovi?

I ljudi su odgovarali s riječi «ne» ili s riječi «da». Mnogi nisu nikada pročitali ništa o ovoj temi.

I zato, moje riječi su ovdje moje, kao riječi sakupljača, ali one su i tuđe riječi i viđenja, jedan zapis s informacijom i dezinformacijom, ali i Prilikom da uočite trag. I krenete na jedno putovanje, poput onog kojeg je davno i Marcel Proust opisao ovim riječima:

«Pravo putovanje s ciljem otkrivanja sastoji se, ne od traženja novih obzora, nego od stjecanja novih očiju.»

Linearno vrijeme – vrijeme klonova

U cijeloj priči oko klonova, važno je razumijeti umijećem Umovanja, koliko to god možemo, što je to vrijeme i prostor. Neću ništa od toga objašnjavati uz pomoć recimo informacija/dezinformacija o kvantnoj fizici, jer su po meni nedostatne i pogrešne. Pogrešne na isti način na koji je pogrešno pričati o moći sadašnjeg trenutka. Ili na koji je nevidljivo da smo mi onaj atomski 666 ili broj zvijeri. Broj koji se prvenstveno uočava u našem poimanju vremena. Linearnog. Koje je navodno istinito. I u kojem smo mi navodno živi.

Prvi «potpis» naših vladara, kojim su javno obznanili da je ovo njihov svijet, pečatirajući ga time je upravo: vrijeme i prostor.

I to mi, živi mrtvaci, živimo svaki dan.

Kroz dan koji traje 24 sata – što daje u zbroju 6, kroz sat koji traje 60 minuta što daje 6, kroz minutu koja sadrži 60 sekundi jednog sata što nam je treća šestica i tako dobivamo: 666 ili naše vrijeme.

Vrijeme u kojem se rađamo i u kojem radimo i navodno živimo.

Kako onda uopće pričati o vremenu, ako je ono od početka nevrijeme?

Teško, uglavnom to činimo olujno. Iako, tu oluju najčešće ni ne primjećujemo, te ni ne uočavamo da živimo u svijetu u kojem je sve zaustavljeno, te ima samo privid gibanja.

Nije problem u svijetu, već u nama, sebe nismo osvijestili na način da uočavamo, kako možda, nismo to što mislimo da jesmo? Kako sve što o sebi mislimo kao o samo bićima ugljika, heksagonalnog izričaja, nismo zaista mi. I ne uočavamo da neke stvari ne činimo mi. Te da neka sjećanja nisu naša sjećanja, da nam neka nedostaju, te da naši snovi - možda ipak -  nisu samo snovi.

I zato sve priče, kako o vremenu/prostoru tako i o klonovima, koje izlaze danas u svim oblicima pred nas, zahtjevaju jednu otvorenu diskusiju.

Sve one, ideju svoga nastanka crpe iz nečega što ćemo različito imenovati, a i poimati – netko kolektivnim nesvjesnim sjećanjem, koje je prije dio heksagonalnog oblika Matrixa nego sjećanja zaista, a netko individualnim nesvjesnim ili tu i tamo svjesnim podsjećanjem.

U prvom slučaju riječ je o strogo kontroliranom području u kojem nema zaista gibanja već samo vrćenja u krugu zatvora, u drugom je riječ o mogućnosti da unutar kontroliranog područja tu i tamo neku informaciju uočite na način da znate da se netko trudio tako je oblikovati. I tada, možda, ugledate nešto i ispod nje, ali toga mozgovno nećete biti svjesni uopće.

I ti trenuci su stanište stvaranja, iz kojeg često nikne živa ideja. Čak i one najfantastičnije moguće su upravo samo to, ne novina ili inovacija, već samo dio podsjećanja neke davne kontrole ili nekog rada. U najboljem, ali i rijetkom slučaju – to su moguće i kratki svjesni bivstvujući Sada trenuci sadašnjosti.

Koliko je taj Sada trenutak sadašnjosti dio priče o Postanku i naše veze s Izvorom, ne znam, toliko «daleko» ne idem, te zato i naglašavam da ovdje nije riječ o istini – te ništa od svega što iznosim ne služi nekoj novoj vjeri ili potrebi da se napiše novi Postanak. Ta potreba otkrivanja samoga početka, preskačući stepenice i grabeći trkom, ne samo da nas izbacuje iz tog moguće Sada trenutka sadašnjosti, zadržavajući nas nesvjesne upravo u linearnom vremenu i mozgovnom debatiranju, već je ona kao i svaka nestrpljivost i pohlepa za moći ili za tom vabećom «istinom», viseća nad našim glavama poput religijskog Damoklovog mača neprestano. Mnogi tragaoci upravo zbog nje, svoj vrat ponude na panj upravo tog vremena i prostora, u skladu s ritualima 666.

No, istraživanja radi, ako se gibamo bez potrebe konačnog zaključka, interesantno je gledati u tragove podsjećanja, jer oni znaju izaći iz «dubine» nas i mogu se pronaći u doslovno svim djelima koja su nastala ovdje. I sva su ona «dobra», samo ih treba znati «filtrirati».

Na taj način unutar dezinformacije i informacije, može se dakle - ipak - uočavati trag ili podatak.

S tim da postoji tu jedan mali problem, «filtrirati» ne može ličnost (kada kažem «ličnost» govorim o onoj «mehaničkoj» ličnosti, koja je vođena isključivo podivljalim egom i emocijom i kompletno ovisi o mozgu i srcu ili skraćeno o navodno samo pet osjetila ili čula). Naravno, heksagonalni Matrix voli ponuditi ono što zovem «navlakušom», a Matrix to zove «izlazom», pa tako i u priči o čulima postoji to čulo ili izlaz, koje je, kojeg li iznenađenja: rednog broja 6. I dok se ono čak naziva mističnim, a ponekad i «istinitim» pa u njem zaglibe mnogi, ono je ipak samo gusto naseljen propuh. Ništa više od toga. Iako je istovremeno i sve. Jer nije pitanje «radi li» to šesto čulo, nego kojim očima bivamo u njemu.

Da biste filtrirali dezinformaciju i informaciju, ove vam oči i mozak koji prerađuje informacije bez upliva u ono «podsjećanje» Sebe neće biti od pomoći. Čak i ako vam je i to «šesto čulo» oživjelo.

Pokušaj da nasilno razumijete i sama želja za time, može vam čak i odmoći. Pa sve postaje znatno nerazumljivije nama kao samo ličnostima, te nas nutka da se borimo i otkrivamo navodno istine, ili ratujemo u ime ljubavi i svjetlosti, dok u biti ne činimo ništa.

No, ako ličnost «ušutkate» prepoznavajući je ne kao sebe, već kao prvog od prvih mogli bismo reći klonova ili kopija sebe, možda ćete mrvicu više moći zastati. Samo stati. Ako pri tome dozvolite i uočavanje sebe dublje i svijeta oko vas šire, no tek nakon što ste hakirali impuls za to, onda sve ovo možete ugledati – jednostavno prirodnim. Da bi hakirali impuls, trebali bi osjećati s kojim djelom sebe to činite, jer ako to ne uočavate, da postoji razlika između emocije i osjećaja, onda niste hakirali ništa i imat ćete samo goli emocionalni impuls koji vas goni.

Hakiranje se odvija s onim unutrašnjim djelom vas, koji ja zovem Duša, Duh i Um, netko drugi drugačije, ali to nije ni važno, važno je samo da poticaj stiže nakon što je «most» Svjesnosti ostvaren.

Svjesnost nikada nije konstanta, pa se taj most stalno gradi u svakom trenutku vašeg postojanja i onda kada je kratko «spojen» s vama kao Ličnostima koje znaju, ne da imaju DUD, već da jesu DUD koji hodaju i govore, imaju ruke i noge, glavu, prste, onda se sve ovo može ugledati – kako sam već rekla, jednostavno prirodnim.

Ponekad ćete to otkrivati da se dogodilo tek kada prođe. I tada se može uočiti da ste duševno-duhovno-umno tijelo koje je ispod onog koje se lažno, predstavlja vlasnikom vas u heskagonalnom Matrixu. I kao vlasnik, bahato živi mrtvo.

Kad sve ovo učinite, tada filtriranje ne postaje Istina niti Znanje niti Svjetlost niti Prosvjetljenje – o ne, filtriranje postaje samo znanje onoga što nije. Ne onoga što, kako to vole razni svjetlosni ratnici i revolucionari isticati: Ja Jesam.

I to može svaki čovjek u svakom trenu svog života, bez obzira na sva implantiranja koja su na i u njemu poduzeta.

Pa je, ne samo mudro ovo uzeti u obzir kao mogućnost, već je i nužno prestati lagati sebe navodno «sobom». I prihvatiti da smo ovdje svi u jednom vidu mogući dezinformatori, ako ono što kao informaciju koju ponudimo, ne svedemo na mogućnost – samo mogućnost, jer baš time dobivamo slobodu o nekim temema progovoriti na način koji je mnogima, na žalost, ipak previše fanatastičan.

Dugo sam razmišljala o ovom tekstu, da li ga napisati – ali obzirom da smo u političkom smislu, doduše onom malo alternativnijem koji ulazi i u teorije zavjera, sasvim već duboko u događanju, i da smo došli do toga da nam se neke današnje državnike radi identičnih izgleda s nekim povijesnim ličnostima nameće s jedne strane klonovima, s druge spasiteljima, vrijeme je za promišljanje.

Početak priče o klonovima započet ću stoga upravo tim djelom.

Obratite pažnju na Putina, njega se vješto gura u ulogu spasitelja, pa je on eto samo dobri i dragi Julije Cezar (što su dodatno zapečatili ljudi koji se bave kanaliziranjem navodno nas iz budućnosti – poznatijih pod imenom Kasiopejci). Dok nam je mrski Obama nekako ispao iz vida kao Eknaton pa smo zaboravili malo na njega. I ako mislite da Eknatona i Cezara ne veže ništa – o veže ih – voljeli su istoga. To Sunce samo, taj krilati disk, tog Boga nad Bogovima i sebe su baš zato smatrali vrhovnim svećenicima. Ili predsjednicima i vladarima.

Nekako se, pri tome zaboravlja prisjetiti se davnog Nimroda i Babilona i kako se sve (i svi!) od tamo, jer svi putevi vode u Rim, kojeg čuva i financira neutralna zlatna Švicarska uvijek, davno preselilo u Europu, jer sve se stalno samo kružno vrti. I kako se kolonizacijama/migracijama to sve i svi, opet selilo i seli i raseljava radi zadržavanja kontrole, te je i sam Babilon iznova niknuo u EU. I tako ona/oni/ono s raznim imenima, od Semiramide do Europe, samo jaše kopirajući prave jahače, te ostaje zaboravljeno, iako zabilježeno u predaji, da je 63. godine prije Krista, upravo Julije Cezar sebe proglasio «pontifaksom Maximusom» ili vrhovnim svećenikom – poglavarom, nastavljajući samo tradiciju Nimroda. I tako stalno ovdje imamo vladare, ponekad su vidljiviji, ponekad ostaju u sjeni.

Pitate li se - služe li svi istom i jesu li stalno ovdje prisutni? Jesu li svi oni i njihovi utjecaji dio jedne velike sretne obitelji? I tko uopće smišlja tu Igru, koja je takva da recimo ako i niste do sada ugledali Nefretiti, sada je možete vidjeti na mjestu koje joj pripada. Ima i sina. Naravno Tutankamona. I tu je ona. U lijepoj ženi Donalda Trumpa.

Zapitate li se koje li je to čudo u pitanju, da se sada ovdje nalaze ličnosti izgledom identične onima iz raznih povijesnih epoha? 

Jesu li oni klonovi ili su samo inkarnacije nekada živućih ljudi, gledamo li novi život nakon prošloga?

Pitate li se ikada, zašto cijela «kraljevska obitelj» Engleske (kao uostalom i sve ostale) stalno koristi ista tijela, pa su već stoljećima jednaki svi?

I nije li to što ih veže, osim da moguće pripadaju nekoj drugoj vrsti, prvenstveno pitanje hijerarhije? I ako mislite da postoje sukobljene strane, jer u to nas se sada posebno želi uvjeriti, svakako proguglajte klonove ili sličnosti navodno ubijene carske obitelji Romanov u Rusiji i usporedite ih s kraljevima Engleske. Istražujte.

Sve to odlično je da u sebi razbijete, ako ništa drugo -  razne oblike programa nacionalizma. Ili posebnosti sebe kao naroda. I uočite da domoljublje postoji ovdje samo kao oblik kontrole, te da svi ti programi služe samo jednom: sakrivanju rodoljublja, i pitanja rase – ne one koja razlikuje čovjeka ove ili one boje kože, ili ove ili one nacije, već čovjeka u svojoj biti i vrsti od druge vrste. I to ne znači mržnju spram bilo koga. Čak ni one vrste koja trenutno pobjeđuje u svom svijetu - Matrixu. I ako sve to poput puzzli počnete slagati – shvatit ćete koliko je tragično misliti kako promijena vlasti u Matrixu nosi izlaz ili boljitak. Te koliko je jezovito da se čovjek bori za svijet koji nije njegov. Ima li to uopće smisla? Nema. Osim za klonove. I za vas kao sržni dio tog pečata: 666.

Klon ili Čovjek, pitanje je sad!

Ako mislite da su ova pitanja teška, ono najteže nisam ni postavila.

Dakle, ako te povijesne ličnosti koje sam višlje spomenula jesu klonovi, lako nam se može dogoditi da pomislimo da nemamo problem, jer tako ćemo ih lako prepoznati i zaključit ćemo da su klonovi jer su točno takvim izgledom nekada već živjeli. I bilo bi to izvrsno, odlična detekcija. Ali. Postoji to «ali».

Ali što ako svi mi imamo stalno isti izgled, kroz sve živote kojima postojimo u reinkaranacijskom krugu? Što ćemo onda?

Reći ćete da je to nemoguće, jer svi oni koji vjeruju u reinkaranciju, znaju da si malo muškarac, malo žena, zna se da si ovdje da bi učio, zna se da sam biraš gdje ćeš se i kada roditi i zna se da kada umreš odlaziš i zabavljaš se s drugim dušama, navodno tvoje skupine i onda eto kada odlučite, svi vi ili dio vas ili to odluči neko vijeće staraca, duhovni vodič ili tko zna tko, vraća se ovdje i uči dalje. I učimo i učimo i navodno evoluiramo, naravno, od dolje ka gore.

Ali što ako je sve to dezinformacija? Što ćemo tada?

Kako ćemo raspoznati razliku između rasa? Kako ćemo ustanoviti da li je unutar nekog tijela čovjek ili je netko drugi u kloniranom tijelu?

Jer nutka nas se da to učinimo, ali i ne učinimo, a tu će se ona «anti» ili navodna suprotnost Igra razvijati dalje u svim mogućim, pretežno subliminalnim smjerovima.

Obzirom da ne prihvaćam pogled u «prošle živote» kao «istinu», a pogotovo ako se nije u regresiji kojom se oni promatraju, uvažilo postojanje nečega što se zove «paravan memorija» kako bi uopće znali što gledamo, u krajnjem slučaju čiji život, te gledamo li u nakačenja raznih implantata, držimo li postojanje parazita ili opsjednuća entitetom druge rase mogućim, zvali mi to vanzemaljcem ili demonom, ovaj dio priče baš u priči o klonovima postaje vrlo važan.

Naime, ako se samo postojanje «paravan memorije» uvaži u regresivnom radu, dolazi se do jedne mogućnosti o kojoj nitko ne priča. I problem je to koji je znatno širi od samo ove teme. Naime, a u skladu s općim napadom na tehniku hipnoze, uobičajeno je da ona služi samo programiranju i reprogramiranju ili pogledu u lažne slike ili slike nekoga/nečeg trećega, pa se tako i provodi, s visokim udjelom čiste sugestibilnosti.

I tako dobivate tezu koja se uvriježila i koju nitko više ne propitkuje, a ona glasi da se stalno vraćamo ovdje u život, ali često različitih spolova. Ta je postavka toliko ukorijenjena da je osnov nekih religija, točnije svih koje uvažavaju reinkaranciju, a istovremeno je i opravdanje za recimo transrodnost. Međutim, ako u radu primjenite oprez i uvažite postojanje «paravan memorije» doći ćete do nove radne teze: ako ste u svom prvom fizičkom životu čovjeka bili muškarac – onda ste muškarac i u svim ostalim životima. Isto važi za ženu. Dakle, spol dobivate na onom «početku» i on se moguće ne mijenja. Osim nekih devijacija fragmentiranih djelova vas, ali to je jedna nova tema, koja zaslužuje svoj tekst.

Možete li zamisliti ako je to moguće, da smo stalno istoga spola, koji je to udar ne samo na sve što mislimo da znamo, već indirektno i na sva današnja nova prava roda i problematiku spola kojeg mislimo da možemo mijenjati kako se to nama sviđa? Shvaćate li koliko je duboka jama oko pitanja, primjerice transrodnih osoba?

Iako, bolje je zapitati se, koji je i kakav današnji udar svih tih «prava» na nas i naše prirodno postojanje?

Što želim reći?

Želim reći da postoji mogućnost da imati isti izgled danas kao i u nekom davnom životu, može biti sasvim normalno i prirodno. I to ne bi smjelo biti mjerilo kojim ćemo se koristiti ako želimo uočavati klonove među nama.

Ako sada to ponovno povežemo s pričom o klonovima koja kola internetom, recimo s već spomenutom engleskom kraljevskom obitelji koja već dugi niz godina izgleda istovjetno svojim precima, samo mijenjaju imena, možemo reći – aha, to je to: oni su klonovi ili suprotno: oni su moguće obični reinkarnirani ljudi.

Međutim - kad bi čak i mogli povjerovati u to da su obični reinkarnirani ljudi, novi način detekcije pojavio bi se u nečemu drugome, a ne u njihovom izgledu.

Naime, nije važan izgled već činjenica da su oni cijelo vrijeme uz isti izgled, ipak i stalni vladari Matrixa. I to je razlika između nas i njih.

Dakle, ostaje nam, zgodno za primjenu, moguće jedna vrlo stara mudrost kojom se možemo dalje voditi u istraživanju i detekciji. Iako se ona odnosi i na neke druge djelove i načine uočavanja Matrixa, odlično nam može poslužiti, a ona glasi: po djelima njihovim ćete ih prepoznati!

A djela su ono što je netko učinio, ali i propustio učiniti. I svakako koju ulogu ima ovdje u našem svijetu, recimo to: položajno ili hijerarhijski.

Slučajnost ne postoji, nije netko slučajno rođen u vladajućoj obitelji, kako onoj kraljevskoj tako i političkoj ili bilo kojoj drugoj. I koliko god unatrag seže naša povijest i koliko god ona bila iskrivljena, nešto se nikada ne mijenja – podijela na njih i nas. Na njih kojima je sve dozvoljeno, te nas koji navodno nemamo «sreće, pameti ili ideje», pa smo uvijek negdje niže rangirani. Jer tako nam je grah pao, zar ne? Pitanje je samo: tko baca grah?

Oprez nam nalaže zato, širiti ovu priču, u svim pravcima, da se ne dogodi kao što se dogodilo primjerice s pojmom psihopat, da se «širenjem istine» o njima, sakrije sve što oni zaista moguće jesu. Jer tim danas često korištenim izrazom, ne definiramo pogrešno samo neke devijacije čovjeka, već sakrivamo i upravo samo jedno: postojanje klonova. I postojanje druge rase među nama. Koja ne mora uvijek biti samo dio «elite». I koja je drugačija od rase čovjeka i vrlo je emotivna, ali je istovremeno u potpunosti osjećajno sakata. Kao uostalom i sve kopije.

Ista je stvar s pojmom pedofila, svjedočimo novim događanjima o kojima se sve češće izvještava, pa nije više neobično da saznajemo ponešto o pedofiliji u visokim političkim ili «zvijezda» krugovima. I nije neobično, niti pogrešno pedofiliju u potpunosti povezati s magijskom i okultnom praksom, bolesnim i perverznim zabavama koje su samo ritual. Niti je pogrešno o pedofiliji pričati kao o nečemu što je dio umnog programiranja, primjerice poput Monarch programiranja gdje je seks ključan način zlostavljanja, jer sve to stoji i točno je tako, i koristi se sve to upravo na taj način, ali se ispušta iz vida uočiti samo jedno: kako je pedofilija nekoj rasi, moguće sasvim prirodna.

"Bez osjećanja i poštovanja, po čemu bismo mogli razlikovati čovjeka od zvijeri?"

Konfucije

Tko su onda klonovi? Izostavimo sada prije spomenuti dio, onaj o našim lažnim ličnostima koje su doslovno djelom klonirani, kopirani «mi», jer je to samo jedan segment i nije zaseban klon o kojima ovdje pišem, pa pitam općenito, ako postoje klonovi, oni izvan nas -  tko su uopće oni?

Jesu li oni samo način na koji ta neka druga rasa, sakriva svoje postojanje ovdje među nama?

Ne. Priča o njima znatno je šira. I osim ovih moguće «poznatih klonova», interesantni su i nama znatno važniji, klonovi nas. Oni napravljeni na našu sliku i priliku. Tijela koja su identična nama. Verzije nas. Žive. Razasute prostorom i vremenom Matrixa.

Čini se čudnim, ali upravo postojanje naših klonova, moguće daje objašnjenje za neke od snova koje imamo. Za neka navodno naša sjećanja koje olako prihvaćamo. Za neke noćne more koje pripisujemo video igricama, knjigama, filmovima.

I priča je još neobičnija, nije ovdje riječ samo o tome da nas netko otme na način koji objašnjavaju «vanzemaljske otmice», pa napravi kopiju/klona nas i koristi je u neke svoje svrhe. Sada u ovom životu. Vratit ću se stoga opet, na ono što zovemo prošli životi, te navesti da se ponekad u radu u promijenjenim stanjima svijesti, pronađu klonovi koji su kreirani baš u tom nekom našem prošlom životu, a nalazi ih se još uvijek diljem Matrixa i svemira.

Ponekad ih se nađe i po nazovimo to (naziv je korišten od strane klijenta u hipnozi) «plutajućim platformama», ili na nepoznatim planetama gdje su jednostavno pohranjeni, uglavnom neaktivni. Iako je upitno jesu li «mrtvi». Ima ih i «radno aktivnih», bez obzira što su dio tog nečega za nas «prošlog».

Uglavnom, ovo nije priča koja se veže samo za danas, ona je priča kompletnog linearnog vremena, prava 666 priča, jer klonove možemo pronaći kako u prošlosti tako i sadašnjosti, pa čak i u budućnosti. I sve se odvija istovremeno.

Iako ciljano budućnost nikada ne istražujem, ponekad se ona ipak «otvarala», kroz odgovore o zadacima nekih pohranjenih klonova koji se nalaze u čuvanim skladištima s vrlo jasnom svrhom i zadatkom za nešto što tek dolazi. Ili se pojavljivao živući klon u nekoj dalekoj godini, udobno smješten u Matrixu.

Pričajući zato o klonovima, zaista trebamo biti oprezni, tema je to koja nije uopće istražena, a kako bi i bila kada prodire svojim postojanjem u sva neistražena područja načina postojanja Matrixa.

Do sada prikupljene informacije raznih istraživača, iako malobrojnih, pa tako i ove moje, otkrivaju samo djelove nečega što je očito i te kako važno upravo za održavanje i opstanak Matrixa, tog beskrajnog eksperimentalnog polja manipulacije neke druge vrste ili vrsta, koje kroz povijest koriste fizički istovjetne klonove.

Bez obzira na njihove tehnološke mogućnosti, ipak, nazire se kako stalno iznova unaprijeđuju načine boravka ovdje među nama. I čini se kao da je to nužnost.

Upravo ta nužnost otvara neka nova pitanja o tome koliko dugo oni mogu biti ovdje u kloniranom tijelu, kakvo je to tijelo, na koje načine onda žive, te postoji li razlika između tih vrsta koja se upravo u tome očitava, biti u Matrixu i kako biti u njemu i da li je ona to – samo razlika neke vrste u mogućem načinu boravka ovdje ili razlika u hijerhiji koja ne ovisi isključivo o vrsti?

Puno pitanja, niti jedno nema konačan odgovor. I ne treba nam on – treba nam samo daljnjee istraživanje.

U svezi ove teme važno je zato reći, samo jedno, bar za početak: da im mi i naša tijela služimo doslovno. Na sve moguće načine. I da su oni uglavnom kopirači. Svega. I prodavači. Svega.

I nekako se u ovo današnje vrijeme otkriva uvećana potreba upravo za time – za tijelima u kojima bi «oni» mogli boraviti ovdje u Matrixu, u nekom većem broju, a ne samo ovom u kojem jesu ovdje.

Konačno, ako kanite genocidno djelovati na čovjeka, nitko neće primjetiti da to činite ako se broj navodnih ljudi ne smanjuje. Zgodno, zar ne? I praktično. A te vrste znaju biti jako praktične. I suludo je vjerovati kako se čovjek ubrzano razvija – jer razvoj posebno tehnološki, samo je propuštena informacija. Od njih. I nešto se čudno događa danas, ne samo s vremenom, već s stanjem Matrixa. I unutar tih propuštenih informacija, ipak ona Prilika je dostupnija. Za čovjeka. Da li je u tom «komešanju» koje je vidljivo svakome tko može osjećati, riječ o tome da smo mi u nekom vremenu u kojem se događa rušenje starog Matrixa i kreiranje novog, pa se razne vrste bore za prevlast – ne znam, ali nešto je drugačije. I čini se da im klonovi trebaju za širu lepezu korištenja.

Do sada su im služili za kontrolu određenih ljudi, pa nije neobično da klona nasele u zajednicu s ljudima ili pridruže kao partnera po njih «opasnom» čovjeku ili u kreiranju ljubavnih odnosa, a najčešće klonove jednostavno koriste za ratovanje.

Svaki normalan čovjek zna da onaj tko ratuje, a ne dobije PTSP, ima dublji problem. On može biti dublji u raznim devijacijama DUD sistema, ali može, vrlo lako biti i riječ o tome da za potrebe «naših» ratova ubacuju klonove kao vojnike. Klon neće imati PTSP. On je samo mrtvo meso. Nije živo. Iako tako izgleda.

Sve to temu klonova širi u takvu širinu da je u Matrixu sveprisutna, sveprožimajuća i sastavni je dio ovoga svijeta. I upravo je nevjerojatno koliko je nevidljiva.

Krenemo li tim smjerom u dublje istraživanje ili bolje je reći - na početak, jer nije to novina u životu ovoga svijeta, očito je da pribjegavaju raznim oblicima zadovoljavanja potrebe za tijelom i kontrolom nas, kroz cijelu «našu» povijest.

Iako mnogima priča o tijelu i nečijoj gladi i potrebi za njime, zvuči religijski ili praznovjerno, navest ću ipak one načine zadovoljavanja te potrebe od strane neke druge vrste, koji ne trebaju klonirano tijelo, već koriste naša. Iz više razloga.

I ta priča otkriva i onu priču gdje se nas uglavnom odgaja ili u potpunosti materijalistički ili duhovno pa nas se uvjerava da nam ne treba tijelo jer mi nismo tijelo. I to je samo još jedan program i «anti» program. Ništa više. Konačno, demantiraju nas mnoge stvari u događanju u tome kako naše tijelo nije važno, jer čini se kako način na koji mi imamo tijelo, ipak golica mnoge vrste.

Neki oblici upražnjavanja toga da netko «dobije» tijelo kao mi, čak i ako smo mi u njemu – poznati su nam već kroz ono što nazivamo opsjednuće. I ono nije nepoznanica nikome tko se bavi istraživanjem vanzemaljskih/demonskih otimanja. Dapače, sastavni je dio cijele enelologije. I tu je mudro razdijeliti načine opsjednuća. Kao i koji je dio nas zaista opsjednut.

Po do sada uočenom, u mom radu, postoje tri načina takvog uzimanja naših tijela na korištenje. Prvi je kada u vrlo ranom dobu (negdje oko treće godine) unutar čovjeka, u ovom slučaju djeteta, smjeste vrlo starog pripadnika svoje vrste koji je rekla bih, umirući. Najčešće je riječ o reptilskoj rasi. Drugi je kada mlađi, vrlo živ pripadnik neke vrste, često vrste koja ima krila, jednostavno «uđe» u domaćina/čovjeka kojeg odabere. Ponekad to čini povremeno, ponekad trajno. Ti slučajevi povremnog dolaska i boravka «na leđima» čovjeka, doista kada bih to pokušala objasniti slikovito, izgledaju kao turistički aranžman. Da bi tako bivali ovdje, naprave «nosače» (vrsta krvnih implantata) na/u čovjeku i stižu «na njih» kada im se hoće i borave koliko im se hoće. Međutim, neki od njih imaju ipak i dugotrajniji zadatak, primjerice «zadatak tjelohranitelja» za nekoga duboko ugniježđenog, poput onog «starog» kojeg se dobiva u djetinjstvu.

Ponekad se i više njih «ugura» u čovjeka i onda to možemo nazvati kompletnom opsjednutošću. Često je sve to u kombinaciji i s nakačenjima iz spektra lutajućih fragmentiranih komponenti čovjeka koji više nije živ, najčešće komponenti Duha ili Uma. Ipak - ništa od ovoga ne bi trebalo miješati s bolesnim stanjima čovjeka, primjerice disocijativnim poremećajem identiteta.

U posljednje vrijeme, na listu načina «opsjednuća» u toj ludoj potrazi za tijelom, stiže još varijacija, predstavljajući nam kako to sve neka druga rasa može doći ovdje ili točnije: tek namjerava doći ovdje.

Naime, nije nepoznato da neke mahom kanalizirane objave, sugeriraju dobrovoljno izdavanje tijela našim spasiteljima. Doduše, nisu to još jasno i decidirano najavili, ali neke poruke usmjeravaju sljedbenike na određenu prehranu, nužna fizička iscjeljenja, gotovo fanatično na taj način prilagođavajući time to ljudsko tijelo sebi.

Naravno sljedbenici s željom za dobrim zdravljem radi koje sebe u biti, ni ne shvaćajući prodaju ili željom za obećanim prosvjetljenjem, čine sve to bez ikakve sumnje, jer su u igri čarobne riječi: energija, frekvencija ili svjetlost, što je nekim ljudima toliko privlačno, da se uopće ne pitaju ništa.

Ti pripadnici druge rase, predstavljaju se kroz razne objave već godinama anđelima čuvarima ili spasiteljima. Nudeći posredništvo ili spasiteljstvo ili samo laskavost kako su baš ti ljudi kojima se obraćaju «odabrani»!

Interesantno je zato promatrati neke uradke u kojima se priča o njima kao Sirijanima, Peladijancima, iz kojih oni koji vjeruju u spas od strane tih raznih oblika «Galaktičkih federacija» ili nebeskih legija uče. I uredno onda meditiraju i spajaju se i «otvaraju» po naputku s raznim «svjetlosnim» i energetskim formama, sretni da su «odabrani» a često i «iscjelitelji», nesvjesni što sve može ući u njih doslovno i s čime se možda povezuju i što šire dalje poput virusa.

Zasigurno im «ni na kraj pameti» nije ovakva mogućnost, da će dobiti podstanara i da su ni ne znajući potpisali ugovor o izdavanju «sobe» u sebi i da će tokom vremena oni biti ti koji će trebati plaćati sve veću stanarinu.

Što će se očitovati time da «sebe» neće više čuti i bit će izgnani i fragmentirani, razdvojeni, a ipak u svome tijelu. I svi oni, bez obzira s kojim entitetima komuniciraju, dijele nešto zajedničko: ljubav samu, srce, čudesne moći pomaganja drugome, određenu odabranost kao moćnu emociju i svjetlost kao znanje. Naravno, vjerojatno uopće ne uzimaju u obzir priču o Svjetlonoši!

Mislite li da je sve ovo samo naučna fantastika, religijsko praznovjerje ili teorija zavjere, sve navedeno je današnja metafizika i alternativna duhovnost koja se širi, rušeći stare religije kao nedostatne, zamjenjujući ih religijom koja je izrasla u suptilniji oblik new agea. U kojoj se mnogi trude izgraditi veću i moćniju piramidu kako bi odavde otvorili nekim rasama ono što je za njih do sada iz raznih razloga bilo zatvoreno.

Nova svjetska religija kao pogodno stanište novih klonova

Na taj način kroji se i kreira Nova svjetska religija, koja je više nego ikada osim programa religije i program politike. Ona, a u skladu s «anti» niječući sebe kao religiju, stalno baš poput religije djeluje, iz prikrajka. Stoga i ima toliko uspjeha, jer je prvenstveno «anti» religijska i počiva na širokoj lepezi naoko nepovezanih djelova – jedni su duhovni, drugi su pak sasvim «pravaški» – naravno riječ je o svim mogućim oblicima novih ljudskih prava. Gdje se prava izjednačuju s Prirodom kao Boginjom i samom planetom Zemljom s kojom se treba navodno «uzmeljivati»  – iako pojma nemaju s čime se i kako to heksagonalno uzemljuju, ili se elektricitetno navodno liječe energijom Matrixa, dok u potpunosti ne «slobodni» već animalistički i arhetipno bolesni, niječu prirodu Čovjeka. Uzdižući pri tome, onoga koji je muško i žensko. Boga koji ne stvara i jalov je. I ona neće obuhvatiti samo, sve one do jučer razočarane «vjernike», ona će dotaći i ateiste i agnostike, i sve one nesretnike koji žele samo više i više, sve očajnike kojima emocije luduju i misle, jer u dubljem osjećaju to i znaju, kako su prevareni. No prevaru – onu temeljnu, ne uočavaju.

Jer nisu ljudi današnjice prevareni samo svim dosadašnjim religijskim sustavima, već kompletnom postavkom svijeta i načina života u njemu, a za koji mnogi, pogrešno vjeruju da je njihov i da im pripada. Takvi u stalnoj su borbi za svoja navodna prava.

Povrh njih, Nova svjetska religija će izvan granica religije, kao njezine navodne suprotnosti, obuhvatit i one, koji su što je zaista najtužnije, uspjeli bar malo otvoriti «oči» i uočiti kako nešto nije kako treba s ovim svijetom u kojem živimo. Svega ovoga neće biti pošteđeni ni svi moderni ljudi današnjice, koji su revolucionari novih «prava», koja sve do jednog ne služe čovjeku, već su tu samo kao dio ove Igre. Između ostaloga i da sakriju klonove.

I ne izmišljam ja ove mogućnosti događanja – sve je to lijepo i uredno najavio ranije spominjani Huxley u svom djelu «Vrli novi svijet». To je djelo vrlo jasnih smjernica, ono nije proročanstvo, nego upravo uputstvo i Plan.

Ta će religija, koja će se prikazivati antireligijom, biti i već i je, sveobuhvatna i takva ona već sada zadire u sve pore društva, te svoje djelovanje širi na puno veći broj ljudi. I na sve one koji neće shvatiti da su religiozni i da se njihov Bog zove novac ili Bog Zdravlje ili Bog imena Napredak ili Božica Reforma.

I samo je jedan način na koji se takva vladavina može uspostaviti, a sve kako bi sakrila rušenje starog Matrixa i kreiranje novoga.

Onaj koji kaže: pomažem.

Pomažem u bolesti, pomažem gladnima, pomažem nezaposlenima. Pomažem da imate više. Pomažem u ispunjenju svih vaših želja, pomažem u bijegu odavde jer ovdje nije lijepo. Pomažem u kreaciji Novog svijeta. Nove zemlje. Pomažem vam da postanete Bogovi.

I to je kreacija novog Matrixa. I u tom događanju, ipak, a radi one Prilike – mnogi će progledati. I neće ovdje biti poželjni. I zato je potreba za klonovima veća.

Možda vam se čini ludim, ali odvijalo se to već tokom povijesti. Sve smo to već mi prošli, doduše u drugačijim tehnološkim okolnostima. I zaboravili. Prikladno. No, mi bahato mislimo kako živimo u doba procvata znanja, jer mislimo da smo napredovali. Neminovan je zato početni osjećaj razočaranja, kada se shvati da je sve stalno isto. Da se za čovjeka ovdje ništa promijenilo nije. Primjerice, stalno se priča o napretku, danas je kvantna fizika navodno otkriće. Ona je samo melem na ranu koja krvari jer ima pitanje i tvori Priliku, ali melem koji samo pokrpava rupe tvoreći novu lažnu sliku, te se područja novih «istina» svakim danom sve više pomažući navodno, protežu i koreliraju s do jučer, ne samo alternativnim pravcima, već i potpuno suprotnim – onim temeljenim na znanosti i medicini iskrivljujući ih. Zato je smiješno gledati ratovanje pobornika ravne zemlje, s onima koji brane okruglu. Jednaki su. Brane istu dezinformaciju.

Pogledajte medicinu, ona je danas takva da brišući prvenstveno umjerenost, sakriva da je «prva pomoć», a takva oduvijek je bila samo mudrost, zato se i zove «prva». Ali nakon nje mora doći nešto drugo, nešto dublje i nešto samostalnije, duševnije, odlučnije. No, ona grabi skokovima u kreacije tehnoloških čuda, umjetnih oplodnji, kloniranja organa i tkiva, pomlađivanja, zamrzavanja mozgova ili cijelih tijela. Takva daje podršku kome? Čemu? Klonovima? O da, i površno zločinima farmaceutske industrije, ali s druge strane, i to navodno alternativne, daje i vjetar u leđa ludilu novih načina liječnja, gdje ulazimo u doba kada sve biljke liječe rak. Posebice su zdrave sve one psihodelične. Pa možete lijepo vidjeti kako se ljudi kljukaju jodom, programiraju kristale, jer tako piše na alternativnom portalu ili su dobili takvu kanaliziranu poruku, možete vidjeti kako nikada do sada u Matrixu nije bilo toliko šamana koji navodno liječe i otkrivaju istine.

Sve to zajedno ne liječi ništa, osim one naše prve kopije – lažne ličnosti, dapače, sve to zakopava viđenje duboko tamo na mjestu gdje se još uvijek sakrivaju priče o Duši. Tako u tom moru spasonosnih informacija i dezinformacija postoje i vjerovanja u paralelne svjetove i mnogo nas u njima. Dodatak je to tezi da je Duša nešto djeljivo na mnoštvo. Obično pripadnici ovakvog vjerovanja vjeruju i u srodne Duše, ljubav između pripadnika istog spola i sve je, baš sve dozvoljeno i sve je tako visoko promiskuitetno. Ali to ostaje sakriveno ispod navodne ljubavi. Dakako, one koja se provodi srcem i mozgom. Hormonima. Emocijom. Pa kad prokuhaju dovoljno dobijete rogove. I svijetle, amigdalno.

I svi ti ljudi ne znaju koliko su puta sreli klonove. Ali znaju da se stvara Nova zemlja u kojoj će živjeti samo Odabarani! Ostali će ostati zarobljeni na staroj. Ma odlično. Ne sumnjam uopće, da bude jasno, da su neki ljudi koji prakticiraju sve moguće oblike vježbi za ulaske u promijenjeno stanje svijesti, ugledali zaista još neke verzije «sebe» negdje i protumačili to svojim Dušama koja se eto tako raširila svim svjetovima i svaki dio ima svoje tijelo.

Ali nisam baš sigurna jesu li pri tome pogledali unutar tih tijela i ugledali što ih pokreće, jer možda na to nisu obraćali pažnju. Možda su videći razne oblike «sebe» samo zaključili da je riječ o njima u paralelnom postojanju. Moguće je dakle, da postojanje svojih klonova uopće nisu ni razmatrali. Osvrnut ću se sada i na kloniranja kojih smo i te kako svjesni i znamo za njih, na ona koja se legalno i sasvim prihvaćeno odvijaju ovdje u Matrixu – jer to držimo onim našim napretkom i razvojem, najčešće pod krinkom dobrobiti za nas ljude i naše zdravlje. Učinit ću to vrlo općenito kroz šture wikipedijske podatke:

Kloniranje (grč. κλών: grana, mladica) je pojam u širem smislu označava prirodni ili umjetni razvoj dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama. U definiranju pojma kloniranja se polazi s jedne strane u zoologiji i botanici a s druge u reprodukcijskoj medicini i staničnoj biologiji s različitih polazišta. Kloniranje je oblik nespolnog razmnožavanja različitih jednostaničnih i višestaničnih organizama pri kojem nastaju potomci koji su jednaki roditeljskom organizmu i međusobno, no, za znanost je, ipak, zanimljivije proučavati kloniranje sisavaca. Kloniranje je pojam koji potječe iz 1963. godine te, naizgled, nije osobito složen zahvat i već 1962. je britanski znanstvenik John Gurdon uspio stvoriti jednu žabu. Uspješno je prenio jezgru iz jedne tjelesne stanice žabe u neoplođenu jajnu stanicu žabe u kojoj je prethodno uništio jezgru UV zračenjem. Iako se tako dobivena jajna stanica uspjela razviti samo do punoglavca, ova tehnika prijenosa jezgre pokazala je put za nova uspješna kloniranja.

U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su uspjeli klonirati više vrsta životinja. Godine 2001. američki su znanstvenici čak pokušali klonirati čovjeka, no u tome nisu uspjeli. Jedna tehnika koju znanstvenici primjenjuju za dobivanje klonova naziva se nuklearni transfer. Znanstvenici najprije iz ženke uzmu neoplođenu jajnu stanicu i iz nje odstrane jezgru, koja sadrži DNK. Iz tijela životinje koju će klonirati uzmu odgovarajuću stanicu, primjerice stanicu kože, čija jezgra sadrži sve genetske informacije o svom vlasniku. Tu stanicu (ili samo njenu jezgru) znanstvenici tada unesu u jajnu stanicu iz koje su odstranili jezgru i kroz nju puste struju. Tim se postupkom postiže sjedinjenje stanice i citoplazme jajne stanice. Nakon što dobije novu jezgru, jajna stanica počinje se dijeliti kao da je oplođena, čime počinje razvoj klona životinje iz koje je uzeta tjelesna stanica.

Embrij se tada može implantirati u maternicu surogat majke, gdje će se, u rijetkim slučajevima kada se sve odvija po planu, nastaviti razvijati dok ne dođe vrijeme da mlado dođe na svijet. Postoji i druga mogućnost, a to je da se embrij zadrži u maternici samo dotle dok se iz embrioblasta ne uspiju izdvojiti embrionalne matične stanice koje se dalje mogu držati u kulturi. Znanstvenici vjeruju da bi ovaj temeljni princip kloniranja trebao biti djelotvoran i u slučaju ljudi. Ustvari, pokušaj kloniranja čovjeka koji sam prije spomenula izvršen je s namjerom da se dobiju embrionalne matične stanice. Kloniranje u tu svrhu naziva se terapijsko kloniranje.

Što nam je ovdje rečeno? Ovako nabacano, bez nekih suvišnih medicinskih termina – u biti sve. Ali postoji to «ali», postoji ono što nam nisu jasno rekli. To ne čudi jer je kloniranje samo alat, tajnovit i mutikaša koji sakriva radi čega se sve baš tako odvija.

I da ne duljim o tom dijelu, o kloniranju svega i svačega u današnjim dosezima znanosti i medicine možete pronaći pregršt novosti svakoga dana. Od kloniranja sjemenja, matičnih stanica (ah sjetite se samo onih genetičkih informacija!) pa nadalje – pa ako nam je jasno da kloniraju sjemenje ne bi li KOPIJOM preuzeli vlasništvo nad njime prirodnime, zašto nas čudi da to isto čine i s nama i našim sjemenjem?

Shvaćate li da je do sada - ipak - sve u svezi kloniranja - samo kopiranje?

Od biljaka do ljudskog tkiva – sve od reda, to su ipak samo kopije! Mrtve!

Žive onoliko koliko je živ i onaj živi mrtvac kojem mi dozvoljavamo da vodi naše živote. I zove se lažna ličnost.

Taj izraz «kloniranje» nije dakle nešto novo, čini se čak da je starije i to puno starije nego to mislimo. Zato ću se vratiti kloniranju i vanzemaljskim interakcijama i navesti vam primjere rada u seansama. Jer one otkrivaju znatno više o tom nečem što zovemo «implantati» i klonovima, ali i o našem načinu života s tim nevidljivim događanjima, kojih se redovno ne sjećamo. I o svemu onome što uopće ne percipiramo kao kopije naših osjećaja. O da, riječ je o emocijama. One su kopija, one su ono što nam ne dozvoljava viđenje. Za početak toga koliko je spolnost važna i iskorištena. Jer u dio priče o klonovima ulaze i razne vrste stalnog seksualnog iskorištavanja, koje se opet dijeli u pod kategorije (reproduktivne ili «hranidbene»), a u koje onda ulazi i nešto o čemu je pisala dr. Eva Lorgen s tezom o «Love biteu» – ili Ljubavnom ugrizu. Specifičnom namještanju ljubavnih odnosa i spajanja partnera koji se pak isto tako svojim postojanjem i manifestacijom granaju u više smjerova i načina na koji su započeti. I često se za potrebe pokretanja jednog takvog odnosa koriste klonovi. I onda mi pričamo o ljubavi i zaljubljenosti? I mislimo da je sve to prirodno? Da li je?

 

Klonovi i vanzemaljsko/demonsko otimanje

Zapitat ćete se, s pravom, kako to da ne znamo za postojanje klona, ako ga kojim slučajem imamo? Odgovor je, iako ludo zvuči: većina ljudi koja ima klona, «zna» da ima klona. Ali «zna» to s onim djelom sebe kojeg ne čuje i ne sluša. Isto tako, često upoznate nekoga tko vam ne djeluje kao čovjek. No, to uglavnom kod prosječnog čovjeka prođe neopaženo, a osjeća da nije pričao s čovjekom. Na isti način, ljudi, ako sanjaju opetovano ratovanja, pomisle kako je riječ samo o neobičnom snu, jer snovi su navodno samo snovi, ili o glupostima, o previše video igara, filmova, stresu. Sve će biti prihvatljivije opravdanje nego ideja da je riječ o sjećanju Duše na informacije koje je doslovno «doživjela» ili točnije rečeno, na određeni način upila ili «preslikala» na sebe, napajajući klona.

Dakle, pričati o njima, znači da moramo otvoriti sve moguće mogućnosti, te krenuti s radnom tezom da oni mogu služiti za razne rabote te uočiti da li ih možemo i kako  razlikovati. I uvidjeti. Prvenstveno po načinu na koji su «živi» ili aktivni.

Prvi način postojanja klona je onaj o kojem je već rečeno nešto višlje, kada je unutar njega pripadnik neke druge rase, a drugi je onaj u kojem klona pokreće neki uređaj ili baterija.

Ako je riječ o drugom slučaju, klonu kojeg pokreće neki mehanizam, a napravljen je na našu sliku i priliku, takvim primjericima je nužno često «napajanje» kako bi ih se održavalo na životu, što pak onda doslovno zahtjeva stalna otimanja onoga koji je predložak za klona. To znači nas.

Prema do sada viđenom u hipnozi, «punjenje» klona odvija se «umetanjem» ili «spajanjem» komponente Duše u njega/njih (ovisno koliko je primjeraka kreirano), ili u nešto što možemo nazvati «uređaj za napajanje», što znači da tu komponentu netko iz vas mora izvući - razdvojiti vas kao biće -  kako bi je smjestio na određeno vrijeme negdje gdje će se odviti taj proces «napajanja». 

Iako, čini se da se ovaj način održavanja klonova u današnje doba napušta, te da su oni kojima je to posao, uspjeli napredovati tehnološki i naučili kreirati bolje i kvalitetnije primjerke, s kojima imaju manje posla.

Cijeli taj postupak otmice, a pogotovo vađenja komponenti, za otete ljude nije niti malo bezazlen, dapače, to je vrlo traumatično iskustvo. Toliko traumatično da o tome pojma nemamo. I toliko nevjerojatno, da zasigurno ako imate potrebu sebi sada objasniti intelektualno mozgom što ja to pišem, nemojte.

Iako nisam prva koja o svemu ovome piše. O kopijama i klonovima, progovarali su i istraživači vanzemaljskih otmica, najpoznatije među njima su dr. Karla Turner i Barbara Bartholich te malo upitniji dr. Corrado Malanga. Činili su to iz vrlo jednostavnog razloga – jer su na to naišli u svom radu. Dr. Karla Turner i Barbara Bartholich, to su i opisale kroz predstavljanje životnog iskustva glavnog junaka Teda Ricea u knjizi «Anđeoska maskarada». Koji je u regresiji radeći s Barbarom Bartolich u jednom trenu odgledao taj rad, te ustvrdio da je on sada u ovom životu kao dijete ostao bez svog originalnog tijela i kako sada živi u kloniranom. Isto je ustvrdila i klijentica dr. Malange, stanovita Maarit (već sam pisala o njoj u svojim tekstovima) no u oba slučaja, po meni – da se dalje radilo na otkrivanju ne samo klonova već i stanja ovog tijela u kojem danas jesu Ted i Maarit, otkrilo bi se da ako i dalje jesu DUD – onda je upitno da li žive u kloniranom tijelu. No, to je već dublja priča. Koja priča priču o tome od kojeg dijela nas, kreiraju klonove. I koliko je taj dio nas zaista «mi». Ili možda - kopiraju kopiju.

Naime, ako pitate klijenta o postojanju klona DUD (trijade Duša, Duh, Um) jasno se dobiva odgovor koji razlučuje DUD od tijela, pa evo primjera jedne moje seanse, T sam ja, K je klijent:

T: Postoji li bilo gdje bilo kakva kopija, klon ili primjerak tvoje Duše? Na zemlji, ispod Zemlje, izvan Zemlje, bilo gdje...

K: Ne, ja imam kopiju, klona.

T: Gdje je ta kopija?

K: Nije jedna, ima ih više.

T: Koliko ih ima?

K: Raštrkane su svuda na zemlji. Ima ih u Hrvatskoj, Brazilu, SAD-u...

T: Koliko ih je u Hrvatskoj?

K: Dvije. Jedna blizu mene ne vidim točno gdje u ovoj je zoni, negdje...

T: Da li je aktivna?

K: Da, aktivna je.

T: Druga?

K: Ne vidim dobro...

T: Ova koja je aktivna imaš li sliku nje, vidiš li je? Čuva li netko tu kopiju?

K: Da. Čini mi se da je čuva netko tko ne zna što je. To je neka ženska osoba, živi s tom mojom kopijom, ne znam zna li šta je, ali ona je čuva...

T: Koja je godina?

K: Godina je sada. Ova. Ista (stanka) ili nije, (stanka) ne znam točno, čini mi se. (zbunjen jako)

T: Pokušaj locirati vrijeme? Vidiš li je?

K: Vidim stan, blizu je...

T: Pogledaj samo kopiju, vidiš li je? Interesira me kako je živa?

K: Ne mogu razaznati....

T: Gdje su druge?

K: U Brazilu je jedna aktivna, a jedna u SAD-u.

T: Da li još negdje ima tvojih kopija/klonova?

K: Da. U unutrašnjosti Rusije.

T: Što je tamo?

K: Spava moja kopija.

T: Opiši mi gdje spava?

K: Planina, šumski krajolik, snijeg, ispod zemlje su skladišta.

T: Kako spava, opiši mi, kako je vidiš?

K: Ona je – ma to su blokovi postavljeni uspravno, svaka kopija/klon ima nešto što ih razlikuje za nijansu od druge, ali moje su.

T: Koliko ih je tamo?

K:  32!

T:  Koja je svrha tih kopija? 

K: Za ubacivanje.

T: Da li ih netko čuva?

K: Neki hologrami, neki likovi – mislim da su imaginarni, ne shvaćam, oni su s vanjske strane skladišta.

T: Čije je to skladište?

K: Ne znam...

Dakle, nije jednostavno čak ni u promijenjenom stanju svijesti doći do svih ovih podataka, klijenti su često zbunjeni, potrešeni, prestrašeni i u najmanju ruku vrlo iznenađeni.

Primjerice u ovom slučaju koji slijedi, objavljujem vam širi rad s klijentom u srednjim godinama, kako bi uočili koliko je sve povezano i kako određena implantiranja u sebi kriju svrhu upravo kloniranja, te kako se odvija «hranjenje» klona i još koječega.

Regresija se izvodi u trenutak u kojem je klijent dobio «iza ušiju» nešto srebrno (kao dugmad) i «aktivno» je te se kao jedna od nuspojava toga ponekad javlja tinitus. Kao izvršitelji tog rada pojavljuju se Sivi i Bogomoljka. Tokom pregleda toga, pojavljuje se fizička smetnja već ranije locirane «bube» u korijenu nosa.

K: Plavičasta je, tanka, visoka, nešto metalno ima na sebi, poput plašta, nečega takvoga, nešto što zrači, daje taj plavi odsjaj...(opisuje Bogomoljku)

T: Koliko si bio star u prvoj interakciji s njom?

K: Pet godina.

T: Koliko si bio star kada je postavljana dugmad?

K: Trideset.

T: Što ti je s nosem? (pitam jer fizičke manifestacije klijenta pokazuju da ga nešto ometa u nosu)

K: Smeta me «buba».

T: Pogledaj da li je ta «buba» na bilo koji način povezana s dugmadi?

K: Osjetim «bubu» ne vidim nikakvu vezu.

T: Dobro, koliko si bio star kada se pojavila «buba»?

K: Osam godina

T: Vratit ćemo se sada na događanje koje si naveo, vezano za tvoju 30 godinu i interakciju s ovom «bogomoljkom»....(uvođenje)

K: Mirno je, noć je, ležim u sobi u.....i spavam....

T: Idi dalje.

K: Sve mi je crno.

T: Što je crno?

K: Ne vidim.

T: Pomakni se malo naprijed.

K: Osjećam kao da je tu neka tenzija, nešto je plavičasto negdje.

T: Gdje?

K: Prema gore, nešto se diže. To je svjetlost.

T: Dobro, gdje si ti?

K: Ja sam to.

T: Što?

K: Pa svjetlost!

T: Ti si svjetlost?

K: Da, ja osvjetljavam ili u tome sam.

T: Dobro, što se dalje događa?

K: Tu je Sivi.

T: Kako izgleda taj Sivi?

K: Veliki glava, vrlo tanak vrat i tamne oči.

T: Koliko je visok?

K: Metar i pol? Možda?

T: Što se događa sada?

K: Kao da sam negdje.

T: Gdje si? Pogledaj, slobodno pogledaj pa mi reci – gdje si?

K: (malo zbunjen) Kao da sam negdje u otvorenom, iznad nas je nekakva, ne znam, nebo ili nešto? To je neka izmaglica, nešto čudno.

T: Sivi je tu?

K: Ne vidim ga sada.

T: U kojem si položaju, jesi li odjeven, obrati pažnju na sebe, pogledaj se.

K: (zbunjen) Čudno.

T: Što je čudno?

K: Ne vidim tijelo.

T: Izmakni se u stranu, budi promatrač.

K: Jesam, vidim, imam bijelu majicu, sada vidim.

T: Koliko si star?

K: 31 godinu.

T: U kojem si položaju, što radiš?

K: Ležim.

T: Gdje ležiš, na čemu?

K: Ne znam, možda je to pod?

T: Kakav je?

K: Sve je to crno.

T: Da ga dodiruješ, kakav bi bio?

K: Gladak i staklen, crn.

T: Kako se osjećaš?

K: Opušteno.

T: Gdje si, znaš li?

K: Ja sam u nekakvom crnom «oblutku», koji je negdje, ali ne znam gdje.

T: Što se dalje događa, pomakni se unaprijed.

K: Sivi je tu! (uzbuđeno) Nešto radi.

T: Što radi?

K: Smiruje.

T: Koga i kako? 

K: Nekim signalom, daje mi upute, osjetim to i sada je tu i Bogomoljaka. Ona je iznad i ispred mene. Radi mi na glavi. Nešto usađuje. (uzbuđen i nemiran)

T: Što usađuje pogledaj, mirno pogledaj što usađuje?

K: Nešto, na, ne znam, zbunjen sam. Jako.

T: Pogledaj, možeš to vidjeti, samo pogledaj što usađuje (uvodim ga dublje) kako usađuje, što vidiš, pogledaj kako radi?

K: Vidim nekakvu žlicu koja se rastvara kao neka pinceta, iako možda su to prsti, hm. To je nešto što se stavlja, nešto metalno, nekakva baterija koja se postavlja iza.

T: Gdje iza?

K: Iza obrva i uha.

T: Čemu služi to?

K: Nadgledanju.

T: Što se dalje događa?

K: Preko lica mi ide još nešto.

T: Što?

K: To je neki proces inicijalizacije, spajanje na ta dva dugmeta.

T: S čim? Pogledaj to bolje.

K: Kao da kroz glavu prolazi neki, nekakav, hm, prošli su mi s nečime srebrnim, nekim tanjurem ili elipsom i to je to – nije to ostalo, to je samo neki sken, nešto ne znam točno što.

T: Ta dugmeta jesu li s još nečime spojene?

K: Nisu spojena.

T: Gledaj dalje, što se dalje događa, obrati pažnju jesu li Sivi i Bogomoljaka jedini s tobom tamo? Pogledaj koliko možeš okolo.

K: Sivi je tu, nje nema sada, a sada nekako propadam u taj pod, sve se ruši nekako, tonem...

Kako ništa nije bilo dalje vidljivo, vratila sam ga na mjesto s kojeg smo krenuli u regresiju, te još uvijek u hipnozi u nastavku rada, klijent izjavljuje:

K: Onaj Sivi je drugačiji, nije malen, veći je i spretan jako..

T: Kada kažeš drugačiji, kako drugačiji osim da je veći, opiši mi ga sada.

K: Pa čini mi se da je jako gadan, on je netko tko odlučuje...nije običan Sivi, on je «desna ruka Bogomoljke».

T: Da li ima ikakvo znakovlje igdje? (obzirom da su oni prisutni i Sivi i Bogomoljka klijent gleda u njih)

K: Ima neku crnu, nešto, neko sjajno crno odijelo, ima jako tanak vrat, širi tu neku moć, ima neki trokut prema dolje usmjeren, čini mi se da je bijel, taj trokut...

T: A Bogmoljka?

K: Ne vidim ništa.

Nastavljamo regresijom u petu ili šestu godinu, koje je ranije spomenuo kao dob prvih interakcija s ovim entitetima.

T: Gdje si?

K: Dan je.

T: Gdje si?

K: Na igralištu, vani sam.

T: Što radiš?

K: Jutro je.

T: Što radiš na igralištu?

K: Šetam.

T: Koliko si star?

K: 6 godina.

T: S kim šetaš?

K: Sam.

T: Koliko je sati?

K: Deset.

T: Kako se osjećaš?

K: Tražim društvo.

T: Što se dalje događa?

K: Bivam povučen gore!

T: Kako?

K: Naglo. Brzo čini mi se da tijelo ostaje dolje. Idem visoko.

T: Kuda?

K: Visoko gore.

T: Gdje si sada?

K: U nečem sam okruglom. U nečemu što je, što je (stanka) imam nekakav osjećaj ogromnosti veličine, kao neka hala, to je neka hala! I netko je tu.

T: Tko? (stanka, on šuti samo diše) Tko je tu? (umirujem ga glasom, nježno) Pogledaj tko je to?

K: (Jako je preplašen, duboko diše)

T: Što radiš?

K: Gledam u to, kao da imam nekakvu, ne znam, nešto, nešto imam na nosu, spojeno mi je nešto na nos, nešto, kao maska to ide nekuda u nekoj spirali, nekuda ide.

T: Kako se osjećaš?

K: Uplašen sam i uznemiren.

T: Jesi li tamo sam?

K: Ne.

T: Tko je s tobom?

K: Ne vidim, ne vidim (šapće nešto i nastavlja šapatom) kao da sam promatran, ne vidim od koga.

T: Vidiš li oko sebe gdje si to?

K: U nekom sam svemirskom prostoru u kojem postoji neka dubina, ali je i prostor omeđen i s nečime su me povezali.

T: S čim?

K: S njihovom nekakvom vrstom inteligencije, nešto što je dominantno, ne dopušta mi ništa drugo nego biti to, nedokučivo je, kao da imam mnogo toga, kao da su, ma ne razumijem, kao da ih je mnogo poput pijeska, a opet ne vidim ništa.

T: Ima li tamo osim tebe drugih ljudi?

K: Moglo bi biti, jako je veliko, ne znam. I jako je hladno i kao da sam u nekoj velikoj hali (ponavlja, još uvijek preplašen)

T: U kojem si položaju? (ovo namjerno pitam jer je rekao na početku da misli da mu je tijelo ostalo dolje)

K: Ležim.

T: Na čemu?

K: Na nekakvim – hm – to su kao da su od kamena nekakvi obluci, koji su na nekom tankom nosaču spojeni s podom ali sve ima taj neki crni metalni ton, čak i to na što smo spojeni...

T: Tko to i na što? Tko je spojen? (pitam jer je upotrijebio množinu)

K: Te cijevi idu u nekakvu sredinu prema vrhu, ali odlaze nekuda vrlo visoko kao da idu u svemir, nema kraja.

T: Govorio si u množini, što to znači?

K: (uzbuđen i u nevjerici) Pa kao da nas ima više i svi imamo to!

T: Što se događa, kakvo je to spajanje, pogledaj.

K: Kao da u stvari i je, tu je i neka svjetlost.

T: Reci mi ti drugi koji su s tobom da li je isto riječ o djeci?

K: (potresen) Ne mogu odrediti, možda su to samo duše?

T: Vidiš li svoje tijelo?

K: Ne.

T: Kažeš da ti je maska na glavi.

K: Da, to je nešto što, što se priključi i crpi.

T: Pogledaj vidiš li svoje fizičko tijelo?

K: Ne, tijelo je ostalo dolje.

T: A što je gore?

K: To iz čega se to crpi nešto iz svjetlosti ono što dajem moja bit, Duša.

T: Želiš li mi reći da je tamo tvoja Duša?

K: Da ona je tu u kopiji onoga što sam ja, ona je u kopiji mog tijela!!!! (iznenađen i uzbuđen)

T: To je kopija tvog tijela i duša je u njoj?

K: Da to je tijelo slično, ja to ne osjećam.

T: Da li vidiš to tijelo?

K: Da kopiju mene, tijelo, ali to nisam ja!!!!

T: Možeš li mi reći kada smo krenuli, rekao si da je tvoje tijelo ostalo na igralištu, tko je još ostao na igralištu?

K: Moje tijelo, Duh i Um. 

T: Što se dalje događa?

K: To traje...netko tu prolazi povremeno, ali mislima prolazi! To je neko biće koje ima tri oka, negdje je, ali on je promatrač, evo vidim, on je Sivi, ali ima, ma joj ne znam.

T: Samo je on tamo?

K: Ne, postoji mnoštvo njih koji su tu koji su u tome, ali samo kao mislima.

T: Pogledaj tu masku i sve to ima li to ikakve veze s onime na tvojem korijenu nosa?

K: Da ta «buba» je dio tog nekog prijenosa sada, ali ona je, ona je živa!!!

T: Kako? Pogledaj unutar nje, obrati pažnju na «bubu».

K: Da.

T: Što ima unutar sebe? Kako je živa?

K: Pa djeluje organska, ali nekako je gusta, ispunjena je s mnogim, s nečime, nekom kockom koja savršeno dobro kreira neku gustu materiju, ne znam to opisati.

T: Da li se tada tamo još nešto radilo? Budi tamo, pogledaj....

K: Ne.

T: Vrati se u sobu (soba za rad u hipnozi) – pogledaj Dušu i reci mi postoji li neka veza nje i «bube»?

K: Pa to je ta neka smetnja, nešto što daje jednu nepokretljivost, smeta i blokira Dušu.

T: Pogledaj Dušu, pitaj je ima li ona to u sebi?

K: Da ima, svijetli nešto iznutra, neka točka...ona svijetli, ali to je svijetlo Duše (zbunjen), jedna težina, ona to podnosi, ali, ali nije to Dušino....(iznenađen i zbunjen)

T: Pitaj Dušu koliko postoji vaših kopija?

K: Tri.

T: Gdje su?

K: Nisu sve na istom mjestu....

Radi daljnjeg rada i moguće povezanosti svega nađenog, regresiju provodimo i na tren u kojem je dobio «bubu», izjavio je da se radilo o osmoj godini. Inače iz primjera će biti vidljivo, a vrlo je često da prve navedene godine idu jednu do dvije gore ili dolje kada se pristupi regresiji:

T: Gdje si?

K: Dan je! (vrlo veselo odgovara, na dječački način)

T: Koliko si star?

K: 9!

T: Što radiš?

K: Ležim.

T: Gdje?

K: Na zemlji.

T: Zašto?

K: (šuti)

T: Kako se osjećaš?

K: Fino.

T: S kim si?

K: (duga stanka, šuti)

T: S kim si?

K: Ne vidim. (uzbuđeno) nešto je crno iznad mene...(zbunjeno) ...nešto me, nešto me... (duboko uzdiše)

T: Što je? Što se događa?

K: To je neka kapsula, ona je samo došla, i unutra sam (mijenja se glas nije više glasan, ali još uvijke je dječački)

T: Gdje?

K: Unutar toga sam, ne znam gdje sam.

T: Kako izgleda to gdje se nalaziš, pogledaj oko sebe, opiši mi.

K: To je neka kapsula, nešto što crno je i fluidno je i nekako je, ali opet, hmmm...

T: Jesi sam?

K: Sam sam.

T: Što radiš?

K: Ležim kao što sam ležao.

T: Na čemu?

K: U crnoj sam tekućini. To je sve oko mene. Mislim da sam dobro, a opet negdje pri dnu pri nogama je neko svijetlo, neki prozor ili nešto takvo, vidim da je dan.

T: Pomakni se unaprijed, što se događa?

K: Tu je s moje desne strane, nešto što je, nešto je, ma neki Sivi je tu, drugačiji.

T: Kako drugačiji?

K: Ima nešto na ustima, kao da ima bradu, nešto mu visi.

T: Koliko je visok?

K: 1,20 m.

T: Što on radi, da li je u nekoj vezi s tobom?

K: Da, on me nekako drži i blokira me, da ne pobjegnem, nekakav je smiješan osjećaj kao da ga mogu nadvladati, ali...

T: Što se dalje događa?

K: Smiješten sam u nekoj prostoriji koja izgleda kao da je trokutastog oblika i tu postoji nešto naranđasto izvan ove prostorije, kao da je to možda sunce, ali naranđaste boje, to je neka kugla.

T: Što se s tobom događa?

K: Ja sam u tom nekom trokutu kao u velikoj toblerone kutiji koja je crna i kao da imam osjećaj da mogu otići dalje niz trokut, ali me on blokira.

T: Tko?

K: Ovaj Sivi koji je drugačiji od Sivih.

T: Da li je odjeven?

K: Da u nečemu je smeđem, ali (iznenađen je jako) on me psuje, nešto je ljut, ne sviđa mu se da nešto pokušavam, psuje i onoga tko ga je u to poslao i mene.

T: Osim njega ima li još nekoga?

K: (tiše) Ona je tu.

T: Ona?

K: Bogomoljka s desne strane. Ali je vrlo tiha i vrlo je smirena.

T: Što se dalje događa?

K: Ona me promatra, promatra moj nos, korijen nosa i «bubu» koja je tamo.

T: Što se dalje događa?

K: Nešto podešava.

T: Kako to radi?

K: S nekim kliještima koja svaka s svoje strane ulaze i kao da obnavlja «bubu», sređuje je.

T: Čemu služi ta «buba»?

K: Ometanje, hranjenje, isisavanje.

T: Što se dalje događa?

K: Neki je nered, sada je ljuta, moj tok misli je smeta, događa se nešto što nije tipično

što je ljuti.

T: Što je ljuti?

K: Moj otpor koji je jak, udaram «bubu», pokušavam je izbaciti iznutra na van.

T: Što se dalje događa?

K: Dolazi opet neki Sivi, ovaj je više bijel nego onaj smeđi, izgleda više pravo.

T: Koliko je visok?

K: Ima 1,5 m došao je pomoći, kao da mi nešto daje, to me smiruje.

T: Što se dalje događa?

K: Ovaj Sivi nešto gleda i pregledava, nešto oko glave...

T: Vidiš li rade li još nešto?

K: Ne.

Ponovno vraćanje iz regresije, u sobu hipnoze, no problem nastaje prilikom izvlačenja «bube» i «dugmadi» iza ušiju....

K: Izvadio sam, ali nisam sve – nešto je skriveno.

T: Pogledaj što?

K: Nešto što ima vezu.

T: S čim ima vezu?

K: S Sivima.

T: S kojim?

K: S onim koji je zadužen za to?

T: Jesi li ga vidio do sada?

K: Ne.

T: Pa nađi ga, pogledaj ga.

K: On je smeđi Sivi ima tanju kožu, vidim mu u žile ili što je to već.

T: Koliko je visok?

K: 1,10 m.

T: Naredi mu da uzme pravi oblik, da li je tu, u sobi?

K: Ne znam, ali ne mogu.

T: (obzirom da je riječ o Sivom koji je stigao dok smo radili on nije u sobi, ali je prisutan i u «Sada» rada, blokira rad) Koliko je visok?

K: Uh, pa bit će da ima dva metra i ima sivi mantil na sebi.

T: Vidiš li ga sada tako velikog?

K: Da ali to je, ma dobro, svjedno je.

T: Što misliš o tim metrima?

K: Vrlo su fleksibilni, može biti kakav god hoće. (klijent sada shvaća da je on «sada» tu i to ga plaši) Ali on je sada tu! On ne dozvoljava da to izvadim....ne mogu, (odjednom klijentu postaje sve smiješno) ono je u korijenu nosa i ne mogu to izvaditi, Duša mi kaže da moram iz nje to napraviti, iz nje nešto izvaditi....ovaj Sivi je kontrolor.

Daljnji rad je omogućen kada se sanirao napad u «Sada», iz Duše je izvađen «zeleni rubin» (točno je tako klijent imenovao kamen) koji su dobili u dobi od tri godine. Kažem dobili jer su i klijent i komponenta Duše time bili oštećeni. Sam rubin je bio po klijentovim riječima: trodimenzionalni oktagon. Služio je za prijenos «energije». Na kraju seanse provjeravamo i spomenute klonove, na pitanje gdje se nalaze klonovi klijent opisuje:

K: More i orbita. More je duboko ispod crno je....kako izgleda on je u nekoj osami u nekoj komori, tu je zarobljen izgleda isto kao ja sada.

T: Postoje li čuvari?

K: Da.

T: Da li je aktivan?

K: Nekako hibernira – čeka.

T: Što?

K: Potrebu.

T: Za što?

K: On je kao neki kontejner...on je kao neka vrsta beck up-a.

T: Tko ga čuva?

K: Imaju bijele kute.

T: Tko ima bijele kute?

K: Neka bića. Možda su Sivi, ne vidim.

T: Usmjeri pažnju, pogledaj ih bolje, imaju li oznake neke na kutama?

K: Ne vidim.

T: Gdje se to nalazi? Geografski.

K: Na jugu Antarktika ili Južna Amerika, ne znam, hladno je i duboko...ima sipe tamo, tu su te neke sipe....to je baza i sipe su tu....

K: Drugi je u orbiti.

T: Šta on radi?

K: On je aktivan, ali služi kao baterija.

T: Za koga, što?

K: Kao da smo ja i on priključeni i uključeni, tu su neki grozdovi na nečemu što je organ.

T: Ima li taj klon veze s tobom i onom maskom?

K: Da.

T: Tad si bio dijete, znate li nešto o tome? Stare li kolonovi?

K: Da.

T: Pa kako to čine?

K: Limfni sistem im je važan, to je i tom grozdu važno...tom organu, nešto im iznutra treba, nešto kola, onaj u moru nije bio aktivan, ovaj je aktivan.

T: Hrani li se?

K: Pa on je povezan to je maternica i kao jaja...on izgleda kao ja....iako to je samo hrpa mesa – to nisam ja – to je čisti organizam.

Dakle i te kako je uočljivo da je veliki dio onoga što nazivamo «implantatima» direktno vezan za održavanje ili kreaciju klonova. Isto tako, često se naiđe na klonove koji su vrlo aktivni i žive u istom ili raznim dobima/vremenu koje odgovara ovom našem – dakle ovdje su u Matrixu ili negdje izvan Matrixa, ali u njegovu dosegu ili u Matrixu Matrixa:

K: Prvi klon je u Afirici, bijelac u Africi....

T: Kako izgleda?

K: Vrlo, vrlo sličan meni.

T: Koliko je star?

K: 28 godina.

T: Što radi?

K: Bavi se nekakvom trgovinom. I jako voli putovati.

T: Možeš li vidjeti doba, koja je godina?

K: Čini se kao da je nekih 10 godina prije ovog doba u kojem smo mi.

T: Pogledaj unutar njega, vidiš li unutra njega, kako izgleda iznutra?

K: Kao da je robot.

T: Na koji način to misliš?

K: Kao da je sav isčipiran, on je na neko daljinsko upravljanje, ne vidim biće unutar njega.

K: Drugi klon je Italiji.

T: Gdje je u Italiji?

K: Sjeverni dio, negdje između Švicarske i Francuske, čini se 150 km od granice.

T: Što radi?

K: Službenik je u prodaji.

T: Aktivan je znači?

K: Da preko njega se kontrolira neka bankarska struktura, iako nije direktno bankar.

T: Koliko je star?

K: 50 godina, ali izgleda starije no što je. I kao da je unutar njega reptil.

T: Kako izgleda obzirom da je stariji nego što si ti sada?

K: Izgleda kao stari ja. Oženjen je, prilično je izmučen, izgleda kao da mu je 60 godina prema licu. To biće unutra njega ga crpi.

T: Koje je doba?

K: Ne znam ne mogu vidjeti.

K: Treći klon je u Njemačkoj.

T: Aktivan?

K: Da, mlađi je ima nekih 28 godina. Inžinjer je vezan za tehnologije višeg strojarskog smjera, ima dulju kosu, zadužen je za određene tehnološke inovacije koje se prenašaju, transferira nešto negdje «gore».

T: Kakav je iznutra?

K: Izgleda poluhibridno, ali unutra je neki reptil.

K: Četvrti klon je u nekom drugom prostoru, drugoj dimenziji, tamo nisu čvrte forme, vezan je za neke zelankaste boje.

T: Ima li čuvara?

K: Ne on je potpuno isprogramiran, netko je tu sa strane, ne brinu se da će pobjeći

služi za transfer određenih tehnologija.

T: Kako?

K: Fluidne su, transferira u grubi materijalni svijet ove dimenzije i prostora i unapređivanje tih tehnologija u grubu strukturu, njegov kontorlor je sa strane, ali to je neko neobično biće kao velika stjenica...

Ponekad se prilikom razgledavanja toga što rade i gdje su klonovi, dogodi da čovjek kaže kako klon zna da je otkriven, dio ovoga veže se na rad u promijenjenom stanju svijesti gdje se zaista krećete kroz linearno vrijeme Matrixa:

T: Gdje je prvi klon?

K: U/na planini.

T: Što radi?

K: Ništa.

T: Da li je aktivan?

K: Ne.

T: Što vidiš unutra?

K: Ništa, on je u oblacima....

T: Gdje je drugi klon?

K: U travi zelenoj je....

T: Pogledaj, gdje je ta trava?

K: To je tamo gdje sam vidjela kuću...ona živi tamo ista ja...ista ovakva kakva sam. To je njezina kuća.

T: Koja je godina?

K: 196... i neka, ne vidim točno. Ona zna da ovo gledamo, da je vidim.

T: Što je unutar nje, pogledaj?

K: Ima neku tubu, to je pokreće.

T: Što radi sada?

K: Sjedi na terasi, u travi, to je u Kaliforniji.

Sljedeći slučaj je klijent koji nije imao predznanja ove tematike, stariji je od 65 godina, vraćan je regresivno na postavljanje nečega što se detektiralo u radu kao smetnja:

K: Mrak je. Stojim, loše mi je, jako. Negdje sam, mrak je, krov, je krov (jako je uzbuđen i jako teško govori) uvijen je, krov je uvijen nekako, samo stojim, kao da sam u piramidi uvijenih stranica (iznenađen je jako, zbunjen)

T: Koliko ste stari?

K: Imam pet godina, ali ja kao da sam u piramidi, ili je to krov koji je zakrivljen, zrak je težak, loše mi je....

T: Jeste sami?

K: Loše mi je, nisam sam. Tu su tri spodobe...(jako iznenađen)

T: Kakve spodobe?

K: Nešto čudno, čudno, visoki su, tri su, kao humanoidi, visoki, s velikim glavama, mršavi, oni hodaju, zrak je u sredini, u sredini je zrak i taj zrak, je (iznenađeno) ušao sam u zrak...

T: Ušli ste u zrak, zašto? Što se dalje događa?

K: Idem....tu je prostorija metalna, okrugla, (jako iznenađen) to je kao leteći tanjur, puno je instrumenata u krugu.

T: Kako se osjećate?

K: Lakši sam, nisam više stisnut, komotnije je sve, u centru sam nekom, oko mene nema ništa samo puno instrumenata, stojim, sve se vrti...

T: Što se vrti?

K: Brod i instrumenti se vrte u krug, instrumenti svijetle, tu su samnom i ono troje visokih, čudne glave imaju, duguljaste sivo zelene, kao humanoidi su, ali su visoki jako, tanki, kose oči imaju sa strane, nisu im naprijed oči nego nekako sa strane, tijela, tanki su, ruke su im tanke, nemaju odjeću nešto je nategnuto na njima, kao žabe su kao žaba da...

T: Gdje su vaši DUD?

K: Ne vidim DUD, nije ovo original tijelo, moje. Nije.

T: Gdje je vaše originalno tijelo? Nađite vaše tijelo.

K: Nema ga, tu su neke kutije...na stolu sam, u nekoj drugoj prostoriji, nije isti brod, sada imam 3 godine, samnom su neki insekti, tri insekta, nešto nekim instrumentom priključuju....na grudi mi ga priključuju, neki stroj, kao cijev...nema DUD oni su tamo negdje u nekim kasetama, kutijama i nešto tekuće s mjehurićima je, tamo su unutra...oni, insekti sada rasjecaju grudi (jako teško ovo doživljava) razdvojili su mi rebra vade iz kostiju nešto...nešto vade....ne organe, oni vade nešto kao tijelo...kao lutka neka, vratili su onda moj kostur na mjesto i sastavili moje tijelo, crna je lutka tamna...nose je tamo do kaseta gdje su DUD tamo su sada zajedno, ti insekti i ta lutka crna i DUD tamo spajaju onu lutku, da spajaju je i ona je oživjela kada su joj stavili DUD...(jako je zbunjen miješaju se slike događanja s tri godine i ovog u koje smo ušli regresijom, sve se prepliće)

T: Gdje ste sada?

K: Tu sam (iako se i dalje miješaju dva događanja nastavlja), on je, sada je stariji ima 5 godina....moje originalno tijelo leži, malo je originalno tijelo (nježno)...samo su ga donijeli, a ovo drugo raste kada se stavi DUD dečko ide napolje....izlazi napolje...izvan broda je svjetlost...to je ono isto mjesto...originalno tijelo je u kasetama – ovo je valjda otišlo mojoj kući...(jako zbunjen)

T: Vidite li kada se DUD vraćaju u originalno tijelo? Idite u taj trenutak.

K: Jako mi je loše, ne vidim...

T: Vidite li trenutak kada se lutka vraćala u brod?

K: Joj, nije ona je izašla napolje.

T: Postoji li trenutak kada se DUD vraćaju u tijelo trogodišnjaka?

K: Ne vidim, ne mogu.

T: Vratite se na vađenje lutke. Budite u tom trenutku.

K: Da, tu sam.

T: Sada idite unatrag, vraćate se u trenutak kada se reže tijelo i vadi lutka, pogledajte što se događa...reže li se vaše originalno tijelo?

K: Ne.

T: To što vidite kao tamnu lutku da li je to vaše originalno tijelo?

K: Ne.

T: Nađite vaše originalno tijelo, nađite ga.

K: Eno ga tamo!

T: Gdje?

K: U onim kasetama.

T: Što radi tamo?

K: Stoji.

T: Znate li koliko je napravljeno tada tih lutki?

K: 4. Ili 5. Ne znam.

T: Idite sada u trenutak kada se DUD vraćaju u vaše originalno tijelo.

K: Teško mi je, jako. Ne mogu.

Vraćam ga u sobu u kojoj radimo, jer nije dobro.

T: Da li je ovo tijelo u kojem sada boravite, vaše originalno tijelo?

K: Jeste.

T: Idemo sada pogledati gdje se nalaze one 4 ili 5 lutki za koje ste rekli da ih imate, možemo to gledati ovdje. Idemo s prvom, gdje je?

K: Prva ima tri godine.

T: Gdje se nalazi?

K: Ne vidim.

T: (radim dodatno smirivanje) Gdje se nalazi, da li je aktivna li pasivna?

K: U svemiru su.

T: Gdje su?

K: Duša kaže na Siriusu.

T: Zajedno su ili?

K: Sve su tamo. Spakirane.

T: Kako, možete li to opisati?

K: Spakirane su u ormarić, kao u kutije. Zasebno. Jedna ima tri godine, ostale imaju pet godina. Jedna je manja, tri su veće. Nisu aktivne.

T: Da li ih netko čuva?

K: Oni visoki, humanoidni, s velikim glavama.

T: Koja je svrha ovih kopija? Zna li Duša za što se čuvaju?

K: Za rat!

T: Za koji rat?

K: Za neki svjetski.

Nadalje, neki ljudi vrlo dramatično doživljavaju pogled na svoje klonove, čak bolno:

T: Postoje li igdje vaši klonovi?

K: Nešto je hladno, ne znam da li je Arktik ili Antarktik. I riječ je o broju dva. Ne znam jesu li to godine, starost? Jedan je klon. Ili su dva. Ne znam. Jedan je na hladnom. Drugi je na toplom. Dva su.

T: Idi na mjesto gdje je prvi klon. Lociraj ga.

K: Negdje ispod zemlje.

T: Gdje? Što radi? Opiši, što vidiš?

K: To je neka kupola, tu je neko zračenje, koje ih podgrijava da ostanu tako živi, ovo je klon koji ima dvije ili tri godine, napravljen je kada sam ja imao toliko i takav je utopljen je u neku crninu. Čuva se.

T: Za što se čuva?

K: On je neka rezerva. Istraživanje neko.

T: Čuva li ga netko?

K: Nema potrebe za čuvanjem.

T: Ima li nekoga tamo osim klona? Vidiš li ikoga?

K: Tu su samo neki strojevi. Ali oni znaju da sam sada tamo, kao da su ti strojevi svjesni, alarm je pokrenut.

T: Gdje se to nalazi, znaš li?

K: Negdje na južnoj polutki. Izgleda to mjesto kao rudnici nečega. Ne znam, ovo je neki rog. Nisam siguran da li je Afrika? Nije naseljeno područje. Važno je to što grije. To je neki sustav.

T: Gdje je drugi klon, ako postoji?

K: Planine, ali kao da je Antarktika u pitanju. Nešto je ledeno, planine leda. Hladnoća. Nekakvi spiljski uvjeti. Ali to je kao sve nabacano, nered je, nema reda, kao da je sve u masi, kao da smo drva, ne znam čudno je.

T: Ima li neke aktivnosti tamo?

K: Nema nikakve aktivnosti.

T: Koliko je dobi klon?

K: Pet ili šest godina, ne znam ima i drugih ovdje, vidim puno tijela.

T: Klonova?

K: Pa ne znam, to su valjda isto klonovi, razni su ljudi, mislim tijela,

to je neki nered nema ovdje nikoga, mrtvo je, nešto se tu dogodilo, kao da je sve nabacano na hrpu, kao da je nešto, sve to, ma ne znam kao da gledam gomile tjelesa, napuštena, mrtva tijela, jednostavno ih čuva samo hladnoća ne znam, jako je tužno.

T: Svi su te dobi?

K: Ne različito je, ima malih tijela i velikih, sve su ljudi...djeca i odrasli, odjeća je jako šarena, vrlo su fizički ovako zamrznuti. Ovo je kao neki laboratorij napušteni, staro je...uz sve to je neka bol, nešto ružno.

T: Kako bi nazvao to mjesto?

K: Spiljom ili bazom, prirodna je to spilja, ali ipak je nekako i građevina, u toj planini je to izolirano i zaštićeno, izgleda ko da je nastalo uz prirodno i doradom, tako i ta tijela izgledaju baš kao ljudska...

T: Prepoznaješ li odjeću i u koje bi je doba smjestio?

K: Šarena haljina,  kao da gledam odjeću žena iz Rusije, neke veste vunene, marame, pastirska odjeća, izgleda kao da je iz 1940.-ih godina. Sve je jako ružno, izgleda kao koncentracioni logor, onaj prvi klon je bio u kapsuli zaštićen, ovo je tužno, kao da su mučeni...ne znam uopće što gledam...

T: Koristi li to sve još nečemu?

K: Ne, napušteno je, sve je to već tužno iskorišteno, ne znam jesu li to sve samo klonovi ili ima među njima i smrznutih ljudi.

Mogućnosti koje se naziru iz podataka dobivenih regresijom, otkrivaju razne načine i povijest nastanka klonova, tako neki ljudi kažu da su njihove kopije u davno vrijeme, na početku naseljavanja Matrixa imale vijek trajanja do 100 godina, a tada bi dolazilo do «zamora materijala», te da su iz njih mogli, oni koji nas otimaju stvarati krnje nove primjerke.

Isto tako, neki klijenti svjedoče o tome da su imali seksualne odnose uvijek s istom ženom, tokom mnogih svojih života, koja nije bila čovjek iako je tako izgledala, a i danas tako izgleda, ali je uvijek živjela neprepoznata među ljudima i s kojom su u ovom životu začeta djeca nakon seksualnih odnosa negdje na nekom brodu.

Kada kažem začeta, ne mislim da je ona bila trudna, već da se samo oduzimao plodan materijal moga klijenta – sjeme, sperma, nakon čega su s njome kreirana umjetnom oplodnjom djeca, ponekad s repovima, ali i bez njih, sasvim naizgled ljudska, pa bi mogli reći da je riječ o napredku u izradi klonovskih tijela za elitu vanzemaljske vrste, kako bi živjeli među nama. Tu bi mogli vući paralele kako se izrađuju klonovi za elitu, a kako za «službenike», jer razlika postoji. Prema raznim informacijama, postoji mogućnost da klonovi/tijela onih koji žive među nama, a nisu ljudska vrsta, ne mogu dulje opstati ako nisu nastali doslovno križanjem (u raznim oblicima) nas i njih.

Istovremeno, upravo su potomci takvih kreacija, koji su likom bili identični majci i raznih starosnih doba, tokom godina općili ponovno s «ocem» prilikom otmica kako bi se i dalje dobivalo sjemenje, što bi u prevedenom smislu značilo da je oteti čovjek tokom svojeg života imao odnose tokom otmice i s klonom koji mu je u jednom dijelu i obliku bio «dijete».

Nisu neobični ni slučajevi u kojima se prilikom otmice zapazilo da se ud reptila bavio i raznim oblicima nečega što izgleda kao neka vrsta miješanja spolnih stanica i vraćanja istih u sebe.

T: Gdje si?

K: U svojoj sobi.

T: Što radiš?

K: Pokušavam zaspati, ali ne mogu.

T: Što se dalje događa?

K: Ne mogu spavati vidim ga u sobi je, hoda...

T: Što se dalje događa?

K: Ja ga ne vidim i uspijem zaspati i onda on dolazi na mene.

T: Što se dalje događa?

K: On mi takve kuglice, to je njegovo neko sjeme, usađuje. Seksualnim putem, kad je završio pljunuo je i otišao, pljunuo je po meni...

T: Kada je to bilo?

K: Krajem osnovne škole kada me mučila nesanica.

T: Koja je svrha pljuvačke?

K: To je to pojačavanje tog sjemenja.

T: Samo je on tu prisutan?

K: Da, ali ima ih puno, kao on, ali svaki dolazi jednoj osobi, ovaj je dolazio k meni

T: Odakle dolazi znaš li?

K: Ne znam, vidim užaren planet. Ali oni ne žive na površini, žive unutra tamo gdje bi trebala biti jezgra...

T: Da li je ikada radio nešto s tobom i prije i da li je imao pomagače?

K: Da.

T: Koga?

K: Greyse.

T: Koliko?

K: 3. Ali iza njih, njega i Greysa stoji i onaj u crnoj haljini s kapuljačom, njega ne vidim jasno...ali tu je stalno. To je reptil, drugačiji – ima kraste neke, mršav je, izgleda kao tiranosaur, nešto je zeleno, krastavo, to pada s njega...

T: Da li se oni međusobno poznaju?

K: Da, iako ova dva reptila se ne vole.

T: Zašto?

K: Ne znam, ovaj u crnom plaštu ima druge planove samnom, ali me ovaj «uzeo».

T: Vidiš li odakle stiže taj s plaštom?

K: Od negdje gdje ima vode. Može jako brzo plivati...živi u oceanu...u nekoj velikoj vodi...on je na dnu toga...

T: Kakav je odnos između njih, postoji li «jači»?

K: Podjednako su jaki, nema jačega na taj način.

T: Imaš li nešto na/u sebi što pripada Greysima i tom s plaštom?

K: Ne nemam ništa, sve što imam pripada ovom drugom reptilu. Greysi rade kroz te kuglice zajedno s tim reptilom, ali ovaj drugi to ne želi hoće nešto raditi sam samnom.

T: Jesi ikada rađala za njih?

K: Da, ali ne – ne djecu ili neka bića – nego te kuglice, ja rađam te kuglice, njih usađuju u druge ljude, da bi one bile dobre moraju oploditi čovjeka, mene i to onda uzeti, pa te kuglice staviti u sebe da ih mogu staviti u drugog i tako to ide...

T: Oni nešto iz tebe uzimaju?

K: Te kuglice kada ih napravi u meni. Onda ih stavi u sebe i može ih dalje dijeliti.

T: Da li se možeš vratiti u tren kada uzima kuglice?

K: Da, taj tren kada me pari, uzeo je dio toga za dalje.

T: Kako ih uzme?

K: Tako jer ima spolovilo koje je drugačije, uđe i svrče se iz njega onda izlazi nešto i spaja se s nečime mojime i umnaža se, onda spolovilo izvlači i vraća u sebe u svoje tijelo, ima rupu za to...kao što ga je gurao u mene, tako ga sada stavlja u sebe da to pospremi.

T: Znaš li što ti imaš što im je potrebno za taj postupak?

K: Pa sjeme ljudsko.

T: Gdje se ono nalazi?

K: U mojim jajnicima.

crtež "kugli" i kuglica

crtež "kolanja" sjemenja 

crtež koji prikazuje označen "otvor" u koji svojim spolovilom reptil posprema "sjeme"

Spomenula sam već nedostatak opreza s radom u hipnozi i istraživanjem prošlih života, kada se bez određenih provjera kako «paravn memorije» tako i klonova, može odgledati nešto što nije zaista to, pa evo i primjera.

T: Gdje si?

K: Na brodu sam. Mutna mi je slika. Neki sam ratnik. Brod je od slame neke, imam bradu, kožne rukavice, neke štitnike.

T: Kako se osjećaš u tom životu?

K: Ne osjećam se, to nisam ja – unutar tog tijela je samo neka sklopka. Ovo je klon!!!!

T: Koliko je klonova napravljeno vezano uz tvoj 2. život?

K: 35 i svugdje su.

T: Jesu u tom vremenu u kojem su nastali?

K: Ne, nisu u istom vremenu.

Daljnjim radom, detektirani su i locirani u sadašnjosti. Vratili smo se zato u radnu sobu i nastavili.

T: Koliko ih ima u ovom vremenu u kojem smo sada?

K: 2.

T: Gdje su, lociraj prvog.

K: Afrika.

T: Što radi? Pogledaj kako izgleda, gdje ga vidiš je?

K: Sjedi u nekom uredu!

T: Koliko je star?

K: Mlađi od mene sada, ima 35 godina.

T: Kako izgleda?

K: Kao ja.

T: S kim živi u Africi?

K: Ima ženu. Ta žena je čudna, isto nije čovjek.

T: Kako izgleda on iznutra?

K: Ima neke organe hibridne, rađene posebno.

T: Gdje su rađeni?

K: U svemiru.

T: Ima li još nešto uz organe?

K: Crnu materiju.

T: Tko je ta žena, vidiš li to?

K. Da, neka je živina to, jako mišićava unutra u tom tijelu.

T: Tko je untar tvog klona?

K: Došli mi je da kažem ja.

T: Zašto?

K: Pa unutra je neka kopija mene. Kao moja verzija, napravljeno je kao moj otisak.

T: Kada su te kopije napravljene?

K: To je nedavno, u životu prije ovoga. Sada gledam, te kopije koje nsiu moje kopije DUD, ali imaju taj otisak su čudne, kao da su rađene nekim uzimanjem i razređivanjem pa s enešto vadilo do neke potencije, ali to nije DUD to je samo otisak. T: Zašto su to napravili, znate li ti ili tvoji DUD?

K: Pa tako klon ljudskije funkcionira izgledno.

T: Gdje je drugi klon?

K: U Aziji.

T: Što radi?

K: Sada dok gledam sjedi u uredu Monsanta.

T: Koliko je star?

K: Isto kao i prvi, pomičem se naprijed, čak i istu ženu ima uz sebe!!!! Isto izgledaju. Ona je jako čudna. Iznutra je jako čudna.

T: Opiši zašto?

K: Ona prije je imala mišićavog unutra, a ova ima nešto strašno, nisam to nikada vidio, podsjeća na puža golaća, ali nije to. I ovaj radi u Monsantu za Aziju.

T: Gdje su ostali klonovi, idemo redom?

K: Svi su na istom mjestu.

T: Gdje?

K: Sva 33 su u nekom skladištu.

T: kakvom skladištu?

K: Ne znam. To je neki pogon.

T: Gdje je to skladište, pogon?

K: Na Antarktici.

T: S kim su tamo?

K S drugim klonovima.

T: Čuva li ih itko?

K: Ma to je neki pogon, ne vidim ništa, ali nisu aktivni, samo vise na nekim vješalicama, sada me vide da gledam ovo...

Kakovidite, razna su mjesta gdje su pohranjeni ili čuvani klonovi, neka su i mjesta «zabave», tako je jedan klijent svog klona vidio, na nekom mjestu koje nije ovdje, u nečemu što je nazvao «harlemom za muškarce» u kojem služe klonovi i zgodan je to prikaz vanzemaljske seksulanosti o čemu bi se mogla napisati zasebna knjiga u djelovima.

Nadalje, pojavljuju se i u budućnosti, primjerice u 2136. godini, jedan klijent srednjih godina vidio je svog mlađeg klona kako pliva i kako se sunča u Indoneziji, kao zdrav 15-godišnjak, a kojeg pokreće nešto što je klijent imenovao «crnom Dušom» i objasnio da nije riječ o ničemu zaista duševnom i individualnom. Već nećem grupnom, ali daleko naprednijem nego ono što danas viđamo kao pokretače klonova – pa je možda ipak vrijeme da se zapitamo.

Isto tako nije neobično da se klonovi nađu kako rade u sadašnjem dobu u tvrtkama poput navedenog u primjeru Monsanta ili na visokim pozicijama u farmaceutskoj industriji, tehnološkim ili biotehnološkim tvrtkama itd. Takvi klonovi nisu isto nastali kao oni koji pripadaju vladajućim obiteljima. I to treba razlikovati.

Dakle, pitanje je da li se uopće uočava, da ako netko koristi klonove kako bi «nevidljiv» bio ovdje i tako činio nešto čime nas kontrolira i manipulira nama, ili ako nas netko koristi za rasplod nove generacije klonova za elitu, ili naše klonove koristi za pokretanje i vođenje ratova ili za rad u tvrtkama koje su u potpunoj suprotnosti s humanošću i ljudskošću, da je riječ o invaziji koja se događa oduvijek?

I točnije - da nije u biti uopće riječ o invaziji zaista, već o načinima postojanja i naseljavanja Matrixa? Zašto se onda ljudi boje? Posebno invazije?

Ovakvo viđenje nas i našega svijeta, međutim, ruši romantičnu priču, kako smo ovdje da bi učili i kako tek trebamo navodno postati nešto i netko, Čovjek ili Bog glavom bradom i rogovima. Takvo viđenje daje i mogući odgovor na sve teze o tome kako postoje ljudi s Dušom i ljudi bez Duše - hibridi.

Često se pitamo, bar se ja pitam, kako je moguće da čovjek koji ima Dušu, čini takva zvjerstva kojima ovdje svakodnevno svjedočimo?

I možda je vrijeme da se zapitamo oko svega ovoga, jer čini se kako se netko trudi uvjeriti nas, zaista svakodnevno, kako je čovjek najgora životinja, te kako smo mi i samo mi - krivci i griješnici za sve, kako je ljudska vrsta ratoborna, zla i kako uništavamo sve i svih, uključujući i tu planetu na kojoj navodno živimo.

Kako smo i muško i žensko, ili malo muško, pa onda žensko ili greškom muško ili žensko u zarobljenom pogrešnom tijelu, te kako je seks ljubav i treba ga upražnjavati stalno, svuda i sa svakime, a stvaranje djece iz sjemena slučajnost ili omaška, pa nam se nude sve neki novi načini postojanja i kreiranja tog čovjeka navodno nastala od majmuna. No, da li je sve baš tako? Pitamo li se?

Ne pitamo. I zaista je ovo jedna stravično-fantastična priča. A za one koji vole pričati u kontekstu istine, možda je upravo toliko istinita – da je jednostavno od jezovitosti, uopće ne primjećujemo.

Jer kaže se: ono što ne znam, ne boli me! A tko voli da ga nešto boli? Nitko. Čak i po cijenu da na taj način, sklanjajući se od bola i užasa uočavanja i dalje zaboravlja Sebe.

I zato, pitanje kojim sam započela ovaj tekst: «Žive li među nama klonovi?» - nije uopće mudro pitanje, jer, zar je zaista, ako se osvrnete oko sebe, to upitno?

Zar nije mudrije pitanje: jesam li uopće sada živ?

 

Tamara Vrančić Sokač