Zeus je aterirao! - 3. dio.

 

Zeus je aterirao, srpanj 1980. – 3 (ali zapravo 4.dio, izdanje iz lipnja – na žalost nemam! Kao što ne znam postoji li i koliko nastavaka nakon ovog iz srpnja! Dakle, slijedi potraga.....)

 

ADAM & EVA ŠVICARSKI PATULJCI

Među mnogima drevnim narodima bilo je uvriježeno povezivanje različitih nebeskih pojava sa zbivanjima na Zemlji. Diodor ovako opisuje propast Sparte 372. godine prije naše ere: «U toku mnogih noći na nebu se mogla vidjeti goruća baklja, koju su zbog njena oblika ljudi nazivali ”plamena zraka”; ubrzo zatim Spartanci su bili poraženi u velikoj bitki i nepovratno izgubili svoju pomoć» Kalisten je zabilježio da se na nebu pojavila vatrena pruga prije nego što je u potresu more progutalo ahajske gradove Buris i Heliku 373. godine prije naše ere. I Diodor piše o nebeskim bakljama što su pratile potrese i poplave koje su razarale peloponeske gradove. Sjeća ih se i Aristotel, tada sedmogodišnji dječak.

 

Sve do horoskopa

U starini su gotovo svi narodi štovali zvijezde kao domaju «božanskih kraljeva» koji su donijeli civilizaciju na Zemlju. Vjerovanje naoko besmisleno – no ipak takvo da se održalo do današnjih dana. Ne samo u Daenikenovim knjigama, nego mnogo šire u obliku najmasovnije praznovjerice atomskog doba – horoskopa.

Vračevi, prosvjetitelji i mislioci antike širili su vjerovanje kako zvijezde svojim zračenjem uvelike djeluju na svijest ljudi. (Začudo, suvremeni radioastronomi su uz pomoć najmodernijih radioteleskopa doznali da kozmička zračenja mogu snažno djelovati na ljudski mozak!) Tako se rađala astrologija, vjerovanje u sudbinsko predodređenje, koju je kršćanstvo osuđivalo kao praznovjerje, iako je baš takvo vjerovanje uprelo i u vlastite dogme, valjda shvaćajući koliko se ono duboko ukorijenilo u svijest ljudi.

«Nebeski krug» zodijačkih znakova pojavljuje se na vrlo širokom području Indija, Babilon, Egipat, Izrael i Grčka. Francuski stručnjak za mitologiju Jean Richter otkrio je neobičan dokaz za to koliku su važnost pridavali astrologiji stari Grci: opišemo li krug polumjera od tisuću stadija (192 kilometra) oko glasovitog proročištva Delfi, središta helenskoga svijeta, «Zemljina pupka» (kako su ga nazivali), naći ćemo na njemu dvanaest poznatih mjesta i svako od njih povezano s nekim znakom Zodijaka: Kefalonija-Ovan, Olimp-Bik, Sparta-Blizanci, Kitera-Rak, Hermij-Lav, Atena-Djevica, Teba-Vaga, Kalk-Škorpion, Pelij-Strijelac, Edesa-Jarac, Klea-Vodenjak,Kasiopeja-Ribe. Do toga je otkirća Richter došao proučavajući hramove i novac u tim mjestima: svugdje je nailazio na odgovarajuče znakove Zodijaka. A slično nešto našao je i u Maloj Aziji, gdje gradovi Patra, Ksantus, Sidon i drugi leže na krugu opisanom oko Sarda.

Sjetimo li se karte turskog admirala Pirija Reisa, na kojoj je Antarktik prikazan kao kopno bez leda; egipatskih zapisa starih sedam tisućljeća, u kojima su opisane zemlje poput Norveške, Švicarske, Konga, i Indonezije, te Eratostena, aleksandrijskog knjižničara, koji je procijenio opseg Zemlje pogriješivši za manje od jedan posto, neodoljivo nam se nameće pomisao kako je sve to – uz spomenuta zodijačka središta Delfi i Sard – bilo moguće izvesti samo uz pomoć promatranja (i snimanja?) Zemlje s velike visine, otprilike one na kojoj danas kruže tisuće umjetnih satelita. Sa čijeg je satelita u drevno doba vrh šestara bio zaboden u Delfi: pripadnika neke izumrle supervisoke pracivilizacije, ili možda posjetitelja iz svemira?

Oni prvi bi valjda ostavili kakav trag svoga postojanja u obliku arheoloških ostataka – a takvo nešto barem dosad nije otkriveno. Ako su to bili oni drugi, svemirci, tada su oni time ostavili dokaz svoga posjeta našemu planetu. Jer treće moguće rješenje ne dolazi u obzir, stari se Grci, Egipćani i Babilonci, to je barem dokazano, nisu bavili – astronautikom.

 

Pronicava li Anaksimandra!

Na temelju svih tih izvanredno preciznih podataka o Zemlji i svemiru, ljudi su u starini, posvuda u svijetu, nastavili razvijati nauku o zvijezdama, priklanjajući se podjednako astronomiji i astrologiji. Taj je razvoj tekao kontinuirano vremenski, ali ne i zemljopisno: pojedina otkrića logički su se nadovezivala jedno na drugo, ali su nastajala na međusobno vrlo udaljenim točkama Zemlje.

Građa egipatskih piramida pokazuje ne samo golemo poštovanje prema nebesnicima (svemircima?), nego i još veće poznavanje astronomije. Krenemo li (vremeplovom) iz tog doba prema današnjem, kronologija astronomskih otkrića kreće se ovako – sve označeno godinama prije naše ere.

Oko 4000. godine Babilonci su otkrili razliku između trajanja Mjesečeve i Sunčeve godine. Godine 4241. Egipćani su otkrili odnos između izlaska Sunca i Siriusa koji se poklapaju nakon svake 1461 godine i ustanovili «sotijski» (siriuski) ciklu, pet godina zatim 4236. godine, načinili su prvi upotrebljiv kalendar, a 4000. godine i popis svih vidljivih zvijezda na nebu kao i opis njihova položaja. Tisuću godina kasnije Asirci su počeli voditi statistiku Sunčevih i Mjesečevih pomrčina. Godine 2650. Kinezi su načinili kartu neba i označili znkove Zodijaka, posluživši se nekoliko stoljeća starijim indijskim zvjezdanim kartama. Kaldejci su oko 2000. godine načinili karte neba sa zviježđima i otkrili pravilnost pojave pomrčina; 1800. su Briti sagradili dotad najsavršeniji astronomski opservatorij – glasoviti Stonehenge. Godine 1400. indijski zvjezdoznanci katalogiziraju, krajnje precizno, kretanje Mjeseca, a stoljeće i pol kasnije Kinezi izračunavaju posve točno trajanje godine. Godine 747. Babilonci su ustanovili «redove vožnje» Sunca, Mjeseca i planeta, te na temelju toga načinili kalendar. Oko 600. godine jenjava pojava novih legendi o nebesnicima – bit će da su posjetitelji iz svemira prorijedili svoje posjete našem planetu ogranićivši ih na povremene provjere, kako Zemljani razvijaju znanja kojima su bili podućeni.

Baš u to vrijeme živio je Anaksimandar (610-547), učenjak zapanjujuće naprednih zamisli, govorio je o beskonačnosti svemira i svjetovima nastalim i nestalim zbog vječnog kretanja materije – mnogo stoljeća prije Laplacea! – proučavao je fosile u stijenama i davno prije Darwina ustvrdio da se sav život na Zemlji, uključujući i čovječji, razvio iz praživota nastalog u moru. Nedugo zatim je Pitagora dokazivao kako je Zemlja okrugla, a Aristarh pretekao Kopernika i iznašao da se ona okreće ne samo oko Sunca nego istodobno i oko vlastite osi. Očito je da su drevni Grci znali mnogo više o astronomiji i kozmogoniji nego što bismo to mogli danas pretpostavljati.

Međutim, i nakon te 600. godine zbilo se nekoliko događaja doista neobičnih, koji nas navode i na doista neobične – i smjele – zaključke.

 

Preteče tanjura: štitovi

Plinije Stariji u svome «Prirodoznanstvu» piše «Hiparh, koji je više od bilo koga dokazivao čovjekovu ovisnost o zvijezdama, i sam je otkrio novu zvijezdu. Njeno brzo kretanje i blještavi sjaj naveli su ga da se upita nisu li zapravo sve zvijezde na nebu pokretne, a nama se čine kao stajačice.»

Hiparh, na glasu kao najveći zvjezdoznanac antike, očito se nije mogao zabuniti i pojavu Venere kao Večernjače opisati kao otkriće nove pokretljive i sjajne zvijezde. Danas se takva otkrića nerijetko objašnjavaju službenim saopćenjima ministarstva zrakoplovstva kako je riječ o «avionima koji se noću napajaju gorivom u toku leta». U takva objašnjenja ljudi danas vjeruju upravo onako kao što bi u njih povjerovao i – učeni Hiparh.

Prije točno četiri stoljeća, godine 1580. veliki danski astronom Tycho Brahe je izvijestio: «Jedne večeri, dok sam kao obično promatrao nebo, opazio sam na svoje najveće iznenađenje, gotovo u zenitu, među zvijezdama Kasiopeje blještavu zvijezdu izuzetne veličine. Zapanjen, nisam mogao vjerovati vlastitim očima».

Sovjetski astrofizičar Robert Vitolnjek iznosi: «Dok smo u promatračkoj stanici u Ogri, u Latviji, 26.srpnja 1965. proučavali jonosferu i svjetlucave oblake u njoj, odjednom smo u 21.35, opazili izvanredno sjajnu zvijezdu kako se polagano kreće prema zapadu. Još dok smo je promatrali kroz obične dalekozore što povećavaju osam puta učinila nam se kao da je plosnata. Pogled kroz teleskop otkrio nam je da je riječ o disku u obliku letećeg promjera stotinjak metara, s malom poluloptastom izbočinom koja se jasno vidjela na sredini diska. Na udaljenosti od oko dvjesta metara od tog tijela kružile su tri lopte. Sva četiri predmeta bila su zagasito zelene boje».

Usporedimo li ova tri navoda, ne čini li nam se da je Hiprah ipak vidio – leteći tanjur?

Umjesto odgovora, vratimo se opet u duboku starinu i među citate. Frank Edwards, američki publicist koji se posvetio proučavanju NLO, potražio je u izvornim životopisima Aleksandra Velikog, što su ih pisali Arijan, Ptolomej i Megasten, pojedinosti koje se obično izostavljaju u «službenim» opisima života cara-osvajača. Evo što je našao: «Aleksandar Veliki nije bio prvi koji ih je vidio ni prvi kome su se oni učinili opasnima. Pripovjedao je o dva čudesna broda koji su se učestalo ustremljavali na njegovu vojsku sve dok oklopljeni slonovi, ljudi i konji nisu u panici zastali na obali rijeke, ne usuđujući se da je prijeđu. Kako su izgledali ti predmeti? Poput golemih, srebrnastih sjajnih štitova što iz svojih rubova rigaju vatru – a došli su s neba i opet se vratili u visine». Slično se nešto, čini se, dogodilo i godine 332. pr.n.e. za Aleksandrove opsade Tira, kako to prenosi talijanski učenjak Alberto Fenoglio u svom djelu «Clypeus»:

«Tvrđava nije popuštala, zidine su joj bile visoke dvadesetak metara i tako čvrste da ih nije moglo oštetiti nijedno oružje za opsadu. Branitelji Tira imali su i sjajne graditelje ratnih strojeva, tako da su mogli hvatati u letu zapaljene strelice i projektile izbačene iz katapulta na grad. Jednog su se dana iznad logorišta Aleksandrove armije pojavili «leteći štitovi», kako su ih ljudi odmah nazvali, leteći u formaciji slova V, predvođeni jednim naročito velikim, dok su ostali bili gotovo upola manji. Ukupno ih je bilo pet. Neznani kroničar opisivao ih je kako kruže oko Tira dok su ih tisuće ratnika s obje strane ratišta zapanjeno promatrali. A onda je odjednom iz najvećeg «štita» bljesnula munja koja je smrvila zidine; za njom su zaredale nove munje sve dok se tvrđava nije srušila, kao da je sagrađena od mulja, a ne od najtvrđe stijene, ostavljajući vojnicima koji su je opsijedali otvoren put. «Leteći štitovi» lebdjeli su nad ostacima grada sve dokj ga nisu posve uništili, a onda su naglo netsali – kao da su se stopili s modrim nebom.»

Jedanaest stoljeća poslije ponovo je zabilježen posjet «letećih štitova», i to opet za jedne opsade. Srednjevjekovni monah Laurencije opisuje u svojim «Ljetopisima» kako su se 776. godine (naše ere), Saksonci pobunili protiv Karla Velikog i razorivši tvrđavu kod Aeresburga krenuli niz rijeku Lippe pa opsjeli Sigiburg. Kad su zasuli grad kamenjem iz katapulta i spremali se za konačan juriš, «mnogi stanovnici opkoljenog grada bili su se okupili na trgu ispred crkve vapeći za božjom milošću – mnogi od njih živi su i danas», piše Laurencije dokumentaristički, «i mogu potvrditi kako se u tom trenutku na nebu pojavilo nešto u obliku dvaju crvenkastih, pokretljivih štitova, sjajeći iznad crkve (et dicunt vidisse instar duorum scutorum, colore rubeo flammantes et agitantes super ipsam ecclesiam); kad su bezbožnici koji su opsjedali grad vidjeli tu nebesku pojavu odmah su se zbunili i u velikom se strahu razbježali na sve strane, što dalje od grada....»

Na stranu veličina Aleksandra Velikog i čast časnoga Laurencija, no upitajmo se: zar bi doista nekakvi svemirci silazili na tako niske grane da se upetljavaju u obračune među Zemljanima? Jesu li takve «štitaste» intervencije uopće vjerojatne?

Pretpostavljamo da negdje u početku idućeg stoljeća naši astronauti nabasaju na planet naseljen razumnim(?) bićima upravo u trenutku kad ova međusobno ratuju do istrebljenja. Što bi učinili ti budući Gagarini? Ne bi li se poslužili laserskim ubojitim zrakama da razdvoje zaslijepljene zaraćene strane i spriječe krvoproliće? I ne bi li ih pobjednici nakon te intervencije slavili kao božanstva, a poraženi kao sile pakla?

Pitanje nije intrigantno, samo za teologe, zar ne?

 

I Rim vrvi svemircima

Prijeđimo sada s Balkanskog na Apeninski poluotok. Uvriježeno je mišljenje da su Grci izmislili sve što je bilo izmišljeno, a da su Rimljani bili samo epigoni koji su pokupili sve grčko, malo to prilagodili svome mentalitetu i pustili mozak na pašu. Možda i je bilo tako, no ipak vrijedi pročeprkati i po starorimskim legendama, želimo li potvrditi ili opovrgnuti tezu o zajedničkom (svemirskom?) podrijetlu mitskih vjerovanja širom svijeta.

Pjesnici drevnog Rima, sanjajući o starini, raspjevali su se o zlatnom dobu u kojem je Saturn vladao njihovom sunčanom zemljom u miru i obilju, a Saturnjani silazili na Apenine da pouče ljude još većim užicima (što bi se i pristojalo svim poštenim svemircima držanim za božanstva). A onda su odjednom došli osvajači, s Jupitera i potjerali Saturnjane iz idilične Italije u maglovitu Britaniju. I to bi se još nekako preživjelo da Italiji nije zaprijetila nova strašna opasnost iz svemira u obliku zmaja. Zmaj nije prijetio samo razaranjem Italije nego i cijele Zemlje, pa je utoliko i veća zasluga Jupitera koji je sasjekao toga zmaja – možda samo kao starovjeku usporedbu s nekim lutajućim asteroidom koji je zaprijetio uništenjem našega planeta. Jupiter je, dakle, pobijedio i spasio Zemlju, no na njoj se podneblje promijenilo – postalo je oštro, pa su rijetki preživjeli mogli samo drhturiti u spiljama i tugovati za lijepim vremenima zlatnoga doba u prošlosti.

Očito, priča je malo drukčija od one grčke, malo je okrutnija, ali i takva da možda objašnjava postojanje «zlatnog doba» na Zemlji – pa makar i uz pomoć presuditelja u obliku pridošlica iz svemira. Došljaka koji su – kao i u Grka – podučavali čovječanstvo, no ipak ne tako kao u Grka: za razliku od grčkih božanstava, koja su ujedno bila i svjetovni vladari, možete li zamisliti nekog Cezara ili Augusta kao potomka bogova, ili kao svemirca, osobno?

Još je Pitagora tvrdio kako je nekoć kopno bilo ondje gdje je danas more, i obratno, dokaz tome su «ljušture školjaka» unutar stijena, vrlo udaljenih od najbližih morskih valova kao i ostaci kotvi nađeni an vrhuncima planina.» Da je Pitagora, možda znao više od nas danas svjedoči i broj «London Mirrora» od 11.siječnja 1840. u kojem se raspravlja o divovskim kosturima nađenim godine 1548. kod Palerma na Siciliji. Bili su to kosturi divova visokih deset metara (oni nešto kasnije otkopani čak jednanaest metara!), a dva još viša otkrivena su kod Atene. Godine 1705. kod Valencije u Španjolskoj otkopani su kosturi divova visokih sedam metara. «Jorunal litteraire» zabilježio je kako je u Kalabriji iskopan ljudski kostur dug šest metara, svaki zub iz vilice tog kostura težio je prosječno trideset grama. A u doba konzula Lucija Flaka, za kretskih ratova, nakon velikih poplava, u udubini ispunjenoj zemljom, nađen je kostur «čovjeka visokog sedamnaest metara».

Bajka – ili ostaci divova koji su Zemlju posjećivali dolazeći sa svojih svjetova u svemiru? Davno prije pojave čovjeka na Zemlji?

 

Odakle je Kromanjonac?

Dr.Louis Leakey procijenio je starost Kenijapiteka na dvadesetmilijuna godina. U kolovozu 1959. dr. Johannes Huerzler, švicarski paleontolog, istražujući u ugljenokopu Baccinelle u središnjoj Italiji, oko dvjesta kilometara od Rima, našao je u naslazi ugljena na dubini od dvjesta metara cijeli kostur čovjeka, oreopiteka, koji je očito živio u Italiji u doba dok su ondje još rasle  divovske šume koje su se poslije pretvorile u «crno zalto».

Stručnjaci nas uvjeravaju da u to doba nije mogao na Zemlji još živjeti čovjek. Nisu li apeninski ostaci zapravo kostur nekog davnog posjetitelja iz svemira? Ima, naime, i drugih ostataka iz toga doba u ugljenim naslagama – jer ipak nije vjerojatno da je drevni svemirac na Zemlji ostavio samo kosti, a ništa od svoje opreme. Godine 1855. u nekom austrijskom ugljenokopu nađen je među naslagama ugljena komad – čelika. Dr. Kurst iz Prirodoslovnog muzeja u Beču analizirao je 1966. godine taj nalaz i ustanovio da on sadrži željezo s malo mangana, ali bez manganova fosfata, bez nikla, bez kroma, bez kobalta – dakle, bez svih sastojaka koji padaju na Zemlju. Je li taj komadić čelika načinio pračovjek u tercijaru – ili je to krhotina nečijeg svemriskog broda iz tog doba?

Dr. Jessup, strastveni istraživač NLO (čija nasilna smrt nikada nije razjašnjena i mnogi je pripisuju «osveti» izvanzemaljskih bića), tvrdio je da je na Zemlji cvala civilizacija patuljaka, i to prije 33 milijuna godina. U nekim isusovačkim zapisima tvrdi se da su među švicarsim planinama takvi pigmeji živjeli još u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, a baš u tim planinama nađeni su i ostaci čovjeka izrazito niska rasta kojima je starost procijenjena na devet tisuća godina. Na stijenama spilje Thayagin u Švicarskoj su otkriveni pećinski  crteži kojima je najmanje 50.000 godina...

Velika su zagonetka i kromanjonske lubanje: toliko su razvijene da je teško pretpostaviti da su se razvile neposredno iz lubanje Neandertalca gruba lika i niska čela. Nije li raspadanje planeta Maldek u gomilu asteroida izazvalo na Zemlji mutacije njenih stanovnika, uzrokujući nagli skok čovjekolikih mužjaka i ženki u čovjekove muškarce i žene (uz istodobnu propast dinosaura i divovskih šuma)? Kromanjonski čovjek je možda preživjeli stanovnik Atlantide, ali možda i preživjeli stanovnik planeta Maldek, koji je našao spas na susjednom planetu.

Ova posljednja pretpostavka nije bez temelja. Naime, zaprijeti li Zemlji propast poput one koja je nekoć zadesila  Maldek, ne bi li se sa Zemlje spasili samo astronauti? Očito običan pukne bi se nikako mogao na brzinu preseliti na neki obližnji planet. A nisu li naši astronauti na neki način elita ljudskog roda, birani bezbrojnim eliminacijskim testovima? I ne bismo li na taj način mogli protumačiti zagonetan «kvalitetni skok», «kariku koaj nedostaje» između Neandertalca i Kormanjonca?

Učenjak dr. Robert J. Braidwood sa čikaškog sveučilišta otkrio je u jugoistočnoj Turskoj, kod mjesta Cayanu, metalne pribadače stare devet tisućljeća; naselje u kojem ih je otkrio procjenio je da je staro 100.000 godina...Kako su to ljudi odjednom svoju krajnje primitivnu kamenu tehnologiju i tehniku zamijenili mnogo naprednijom brončanom i željeznom? Nisu li možda i u tom «kulturnom skoku» imali prste svemirci? Nauka kaže: nisu. I točka.

Saturn je, kaže legenda, zatočio Kiklopa u podzemlje. Vergilije je u «Eneidi» svoga Eneja vodio kroz beskonačne podzemne prokope kako bi ga spasio. Dedal je na svom tragičnom letećem bijegu s Krete također završio ispod zemlje, provevši prilično vremena među trogloditima, stanovnicima podzemlja. Rimski prakršćani su se spašavali u katakombama, oponašajući svoje pretke iz drevne prošlosti. Južnoameričke legende su isprobijale bezbroj tunela ispod Anda u kojima su se na kraju Inke spašavale od fašistoidnih konkvistadora. A dr. Constantino Cattoi, talijanski avijatičar i arheolog, otkrio je na dva mjesta u Italiji (Trapani i Orbatello) isklesane likove nalik na one u Peruu, stare između sto i tisuću tisućljeća! Čak i kao vrhunski učenjak, dopustio je mogućnost da su to djela divovskih posjetitelja iz svemira u tom dobu...

Monte Bego u Alpama podsjeća više na Mjesečev nego na Zemljin krajolik; upravo ondje, u Dolini čudesa, otkriveno ej kojih četrdesetak tisuća zagonetnih crteža koji predstavljaju ljude, rogatu marvu, oružje i čudesne prijeteće čarolije. Crteži su na području od deset četvornih kilometara. Vrlo su slični tim crtežima i oni u dolini Camonica između Milana i Bolzana, kojima je dob procijenjena na četiri tisuće godina.

Među ovim posljednjima je i crtež koji – u to nema nikakve sumnje – predstavlja prizemljenje letećeg tanjura.

 

Etruščanske antene i skafandri

Spiljski crteži ljudi neobična oblika otkriveni u Sovjetskom Savezu mogli bi predstavljati – tvrdi pisac Aleksandar Kazancov – drevne posjetitelje iz svemira odjevene u letačka odijela sa skafandrima; ti prethistorijski crteži podsjećaju na saharske crteže «Marsovca» na crteže sedam letećih tanjura u Čip San Kingu na japanskom otoku Kjusu, te na spiljske crteže što ih je otkriodr. Marcel Homet u divljini Amazone.

Pećinski crteži bića koja podsjećaju na svemirce nađeni su u Skandinaviji, Španjolskoj, Australiji, na sjeveru i jugu Afrike. A zdjelaste udubine u stijeni pokraj jezera Como u Italiji ponavljaju se u Škotskoj, Kini, Alžiru i Palestini, pa se istraživač Charles Fort morao upitati ne potječe li njihov neobičan oblik od električkih udara sa svemirskih letjelica i nisu li te udubine zapravo bile oznake za snalaženje svemircima koji bi, tumarajući Zemljom možda zalutali...

Megaliti na Korzici, Sardiniji, Balearima, u Francuskoj i Britaniji podsjećaju na one kamene divove na Uskršnjem otoku.

U davnoj prošlosti zapadna je Evropa očito doživljavala crne dane, pustošenje što ga je izazvao sudar Zemlje s tijelom nekog planeta; preživjele izbjeglice nagrnule su na jug i naselile Apeninski poluotok.

Odatle i počinje rimska mitologija: od lijepe «svemirke?) božice Venere koja je dopustila da je oplode Zemljani i tako rodila Eneju, praoca Rimljana. Zanimljivo je da je Brut, Enejev praunuk, u lovu nehotice ubio oca i zbog toga pobjegao daleko na zapad, u Britaniu, kojoj je i dao ime po svom. Nisu li dakle i preci današnjih Britanaca zapravo potomci lijepe svemirke (ili barem božice, ako već nije svemirka) Venere? Sudeći po tome kako su Britanke vatrene ljubavnice, barem bi one mogle doista potjecati od božice ljubavi.

Zbrka od tisuća i tisuća jezika kojima govore ljudi, širom svijeta oduvijek je zbunjivala stručnjake svojom različitošću – a još više sličnošću između pojedinih jezika. Na primjer, jezik drevnih Maja nalik je na hebrejski, velški, podsjeća po mnogo čemu na staroegipatski, dok grčki (i mnogi evropski jezici) potječu od sanskrta, a sumerski je vezan s kineskim. Ipak, najveći misterij je etruščanski jezik: ne pripada ni jednoj poznatoj skupini jezika danas, a Etruščani ni jednoj poznatoj skupini naroda. Čak ni utjecaj njihova jezika na kasnije jezike nije prenagalešn; Latini su, na primjer, od Etruščana posudili riječ «histrio» (znači: glumac), no najzanimljivije je da je jedna posve moderna riječ, antena, zapravo – etruščanska.

Kultura im je bila vrlo slična istodobnoj babilonskoj, geografski vrlo udaljenoj; zna se da su gradili naselja na umbrijskim brežuljcima umjesto u plodnim dolinama, iako nisu imali nikakva razloga za to – nije im prijetila opasnost od invazora, jer su bili jedini stanovnici tadašnje Italije; zna se da su i Babilonci, u nedostatku bregova, grdaili kule babilonske.

Etruščani su vjerovali u svemoćnost Tageta, svoga vrhovnog božanstva, baš kao što su Izraelci vjerovali u Jehovu. Sličnost tih dvaju vjerovanja je zapanjujuća, a objašnjiva je najjednostavnije tvrdnjom da su i Taget i Jehova zapravo bili svemirci.

I za kraj:

Tko je Borivoj Jurković – autor ovog izvrsnog eseja?

Riječ je o čovjeku dobro znanom svim ljubiteljima SF-a, legendi – uredniku časopisa «Sirius». Bez njegova rada razvoj znanstvene fantastike u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji ne bi bio isti. Godine 1986. za taj je rad nagrađen i Sferinom poveljom.

Borivoj Jurković rođen je 25. ožujka u Sarajevu. U Zagrebu je studirao arhitekturu, a 1952. započeo je raditi u «Zagrebačkom tjedniku», pa nadalje: na »Radio Zagreb-u», u «Filmskom vjesniku» , «Globusu». U Vjesniku je radio kao novinar i urednik u nekoliko izdanja: «Svijet», «Studio», «Izbor», «Trag», «Zov strip», «Popaj», «RS Magazin», «Fokus»....Svakako je za nas koje interesira SF tematika, značajan period njegova rada vezan za 1974. – 1984. godinu. Naime, tada Jurković postaje glavni urednik redakcije: Romani i stripovi te unutar te redakcije počinje izlaziti «Sirius». Punih 108 brojeva – uredio je on. Osim uređivanja, Jurković je i prevodio strane novele, a i sam pisao. Objavio je stotinjak novela i kratkih priča, ne samo u «Siriusu», već i u «Areni», «Dometima», «Studiju». Neke se ne otkrivaju kao njegove, jer ih je potpisivao pseudonimom Pineas Runner. Preminuo je 4.svibnja 2006. nakon duge bolesti u Zagrebu. Danas, sve što je činio – postaju izvrsni tragovi, koje se može slijediti jer otvaraju mogućnost za nove poglede. Tako je Jurković primjer čovjeka, koji je iza sebe ostavio pregršt sakupljenih informacija. I nije riječ o šturom sakupljanju materijala, riječ je o nečemu što ovog čovjeka svrstava u skupinu istinskih tragatelja – jer je imao hrabrosti imati mogućnost, da sve raspoložive informacije koje poznajemo, ponudi u tumačenju na (u to doba rijedak) novi način. Danas, čitajući retke koji su napisani prije 22 godine, možemo reći kako je vrlo velika mogućnost da je njegovo viđenje bilo na dobrome tragu. Mogao je šutjeti, ali nije! Hvala mu na tome!

Još jedna zahvala za objavu ovog teksta, upućena je divnoj gospođi koja čuva materijale (tragove!) koje smatra važnima! Katica -  hvala!