Priča 4.

Ovaj je razgovor primjer da se ovakva neobjašnjiva događanja, ne zbivaju samo tamo negdje daleko, u Americi. Događalo se i događa se i na našem području.
Razlog zašto se o tome ne priča, najčešće je strah i nelagoda da će ispričano u slušaocu/gledatelju izazvati sumnju, a često i podsmijeh. 
Zato ljudi biraju šutnju, koja ponekad traje cijeli njihov život. 
 
Ali, ne šute samo zbog straha da će biti proglašeni čudacima, većina šuti i zbog bola i straha koji su proživjeli. Zbunjeni, često opterećeno ozbiljnim smetnjama, nastave živjeti s pitanjima na koja najčešće ne dobiju odgovor, osim ako ne nastave s daljnjim istraživanjima. 
No, najčešće ne učine ništa. Često o tome ne pričaju ni pred članovima svoje obitelji.
 
 
I nije problem u tome da li žele pričati, ovakvu priču nemaju kome ispričati, stoga su vrlo usamljeni.
Razni su razlozi potrebe za ovakvim iznošenjem svjedočanstva, najčešće je to potreba da si objasne da nisu "ludi", ali i potreba da pronađu još nekoga s sličnim iskustvima. I nije ovdje stvar samo u potrebi da to još nekome ispričaju, već i stoga što odgovore na pitanja koja imaju - nisu dobili. Ovakvo iskustvo se ne zaboravlja nikada, ostaje živo tokom cijelog života.
 
Sve iznešeno, u ovom videu odgovara događanju koje ljudi opisuju i prilikom regresije, a tokom vanzemaljske otmice. 
Ova gospođa, a i njezini suputnici, spada u onaj dio ljudi, koji su uspjeli izbjeći potpunu "paravan memoriju". Izbjegli su potpuno brisanje sjećanja i ugradnju kompletno novoga, te se njihovo "sjećanje" sada miješa s sjećanjem odabranog scenarija. 
 
Na žalost, ono čega se ipak ne sjeća je što se s njima zaista događalo, a što je kasnije kod nekih od njih izazvalo noćne more, probleme s ciklusom kod žena, a svakako ostavilo trag kao jezivo iskustvo. 
 
Zato je ovaj video vrijedan, jer je jedino ovakvo snimljeno svjedočanstvo s naših područja. I zaista, ovoj se gospođi može samo reći, svaka Vam čast na hrabrosti!
 
Prvi dio:
 
 
Drugi dio:
 
 
 
razgovor vodio: Nebojša Milosavljević