Hipnoza kroz povijest....

 

Dok se danas hipnoza prvenstveno koristi izvan medicinskih ustanova – nekada nije bilo tako.

Davne 1958. godine ona je bila sve prisutna u medicinskim ustanovama, ne samo ako "terapija boli" već i u operacionim dvoranama – kao anestezija i narkoza! Takva primjena hipnoze danas bi bila i više nego dobro došla mogućnost, kako za "umiruće" koji trpe bolove, tako i za sve one slučajeve kad se neki pacijent mora operirati - ali ne može – jer ne smije «primiti» narkozu. Danas na žalost, nema adekvatne zamjene za nju, pa neki ljudi na operacijama ne umiru od bolesti već od posljedica kemijskog sredstva. Kao anestezija, hipnoza je danas sve češća kod stomatologa, a među nama to slovi kao «novitet», iako se takva primjenjivala na svojim počecima! Ali u koje li je još svrhe korištena?

U broju 7 / juli – 1958. godine u mjesečniku «Otkrića» časopisu za popularizaciju nauke, koji je izlazio u Zagrebu – objavljen je sljedeći tekst:

 

HIPNOZA UMJESTO SADRE (gipsa)

Posljednjih godina liječnici se sve više služe hipnozom, i to ne samo na polju psihijatrije već i na području nekih drugih grana medicine.

Tako se u novije vrijeme hipnoza upotrebljava pri teškim porođajima i prilikom nekih kirurških operacija, u kojima efikasno nadomještava anesteziju i narkozu. Hipnozom se u posljednje vrijeme služe čak i neki zubari, navodno s dobrim rezultatima.

No slučaj opisan u najnovijem broju časopisa «British Medical Journal», organa britanskog liječničkog udruženja, nadmašuje sve dosadašnje primjene hipnoze. Posluživši se hipnozom, dva su britanska kirurga postigla, da jedan njihov pacijent ostane punih sedam tjedana u neprirodnom i u normalnim okolnostima krajnje neugodnom položaju, a da za čitavo to vrijeme ne osjeti ni najmanju neugodnost.

 

Neki 24-godišnji radnik izgubio je u tvorničkoj nesreći dio desne noge, te se na to mjesto morala tlansplantirati koža s drugih dijelova tijela. Kompliciranu operaciju trebalo je izvesti u dvije etape: prvo se komad kože morao transplantirati s njegova trbuha na lijevu podlakticu, a onda s toga mjesta na ranjeni dio noge.

Da bi se to postiglo, moraju spomenuti dijelovi tijela biti u neposrednom kontaktu kroz duže vrijeme, jer se inače «nakalemljeni» dio kože ne «uhvati», to jest ne priraste. Dosad su se slični slučajevi rješavali upotrebom sadrenih zavoja, kojima je zadaća, da spriječe i najmanje pokrete. U ovom se slučaju nije to moglo uraditi, jer su bili potrebni izvanredno neprirodni položaji, a osim toga, liječnici su se bojali da bi to izazvalo bolno kočenje zglobova i možda čak njihovu dugotrajnu paralizu. Stoga su odlučili da umjesto sadre upotrebe hipnozu. Psihijatar Denys Kelsey hipnotizirao je pacijenta odmah nakon što je kirurg John Barron obavio potrebne pripremne zahvate, to jest izrezao na trbuhu velik komad kože i onda ga zašio na ranu napravljenu na podlaktici. Psihijatar je tada hipnotizirao pacijenta i dao mu hipnotičku sugestiju da drži ruku u tome položaju. Pacijentova se ruka ukočila poput kamena, i to tako snažno, da je čak bolničari nisu mogli pomaknuti s mjesta. U tom je položaju pacijentova ruka ostala pune tri sedmice. Za to vrijeme on je bio posve pri svijesti i vladao je svim svojim psihičkim sposobnostima, ali nije mogao ni pomaknuti ruku.

U drugoj fazi operacije obavljeno je presađivanje kože s podlaktice. Pacijentu je bilo naređeno da svine desnu nogu i posve je primakne podlaktici, a onda ostavi u tom položaju. Izvedena je i druga faza operacije presađivanja, i onaj je komad kože sada presađen na nogu. Pune četiri sedmice ostao je hipnotizirani pacijent u tom položaju, a da nije ni za centimetar pomakao nogu ili ruku, pa je presađivanje potpuno uspjelo.

Tek tada mu je bilo naređeno, također putem hipnoze, da oslobodi ruku, što je on smjesta uradio. Ni ruka ni noga nisu mu bile ni najmanje ukočene ili paralizirane, pa je čak mogao već nekoliko minuta poslije toga zapaliti onom istom lijevom rukom cigaretu upaljačem.

 

Zapalio je vjerojatno u bolesničkoj sobi, 1958. godine nije još bilo zabrane pušenja u ovom obliku kao danas! Ah, da baš su tada ljudi bili besšćutni i trovački usmjereni. Danas smo osviješteni i sve je za našu "dobrobit"...

No, šalu na stranu, čitajući ovakve redke – dobiva se dojam da u 54 godine nismo baš napredovali.....samo nam se tako čini....vjerojatno zato što su televizije veće i u boji! A i pacijente u terminalnoj fazi bolesti lakše "liječimo" morfijem nego hipnozom.

U nastavku su neke fotografije hipnoze u operacijskim dvoranama tih godina...nisu baš lijepe, stoga upozoravam one osjetljivije na ružne prizore - ali obzirom na one koje se svakodnevno objavljuju kao popratna priča u današnjim dnevnim novinama - rubrika crna kronika - ove i ne bi trebale biti posebno šokantne. Osim po opisu onoga što čine!

Operacija na mozgu, 1958. godine

 

 

Žena s opeklinama, 1958. godine

 

Šivanje rane djetetu, 1958. godine

 

Operacija srca, 1970. godine

 

Tretiranje "bola" kod pacijentice oboljele od karcinoma, 1968. godine

 

 

Tamara Vrančić Sokač